Almina priča: Gluhoća me nije spriječila da živim punim plućima

“Sljepoća odvaja ljude od stvari, gluhoća odvaja ljude od ljudi”, rekla je prije nekoliko desetina godina Hellen Keller, američka spisateljica koja je bila i slijepa i gluha. Ipak, 23-godišnja Sarajka Alma Mujanović, puna ljubavi, života i nade, nije dozvolila da je gluhoća odvoji od ljudi.

Iako je rođena sa oštećenjem sluha višim od 94 posto, nikada nije govorila da je to njen zdravstveni problem, već samo nedostatak koji ju je učio da nastavi živjeti životom boljim nego što je iko ikada mogao da zamisli da će ga živjeti. Nije dozvolila da je gluhoća spriječi da se bavi stvarima koje voli.

Ova studentica Fakulteta zdravstvenih studija u Sarajevu, aktivna je u brojnim nevladinim organizacijama koje se bave pitanjima ljudskih prava posebno prava manjinskih populacija i osoba sa invaliditetom, putuje na razne seminare, treninge, kurseve, razmjene mladih, bavi se sportom… Piše tekstove za nekoliko portala, ide na ITAkademiju gdje uči o grafičkom dizajnu i multimediji, uživa u fotografisanju. Ipak, ono što je mnogima najfascinantnije jeste da ova djevojka, koja ima problema sa sluhom, bez ikakvih teškoća svira muzičke instrumente, te se bavi glumom.

Gluhe osobe muziku ne slušaju, već osjećaju

– Počela sam se baviti muzikom još u prvom razredu osnovne škole kada je učiteljica Amina Pilav predložila mojoj mami da sviram na sintizajsteru za školsku priredbu. Tada sam bila iznenađena da mogu svirati, ali sam shvatila da vježbom postižem zapažene rezultate. Nakon učiteljice Pilav, muzikom me podučavala i Alma Tuzi sa kojom sam vježbala sve do srednje škole. Nakon klavira prešla sam i na harmoniku, ali sam zbog drugih obaveza kojima sam se posvetila prestala svirati. Muzika je bila nešto što me je ispunjavalo na poseban način, u duši i u srcu. Ostavila je poseban dojam u meni, jer gluhe osobe muziku ne slušaju, već osjećaju, svim svojim osjetilima, cijelim tijelom, srcem, dušom – priča za Faktor Alma.

Pored muzike njen život zaokupila je i gluma, za koju kaže da pored talenta treba mnogo rada, vježbe i zalaganja.

– Kada sam na premijeri prepunog Narodnog pozorišta, zajedno sa ekipom izvela predstavu “Priča o bosanskome suncu”, tada sam shvatila da bit predstave nije samo pokazati je publici i završiti sa njom, već interakcija sa publikom, i pozadinska priča cijelog toka. Shvatila sam da su me vježbe na koje sam dolazila izgradile kao ličnost koja ne treba da se plaši javnog nastupa i reći ono što misli i što treba. Također, to me je natjeralo da još više prihvatim sebe onakvu kakva jesam, jer kako je meni na jednoj od proba za predstavu teta Hasija rekla: “Ti si jedna, jedina i neponovljiva Alma, ja sam Hasija”. Svi smo neponovljivi, i trebamo biti svoji, jer, tako će nas ljudi zapamtiti, jer smo unikatni, neponovljivi, posebni. Svi, i na svoj način, pokazujući sebe onakvim kakvi doista jesmo i trebamo da budemo – govori Alma.

Uz mentoricu, poznatu bh. glumicu Armu Tanović i kolege iz Kulturno-umjetničkog društva Udruženja gluhih i nagluhih KS učestvovala je i u predstavi “Ples u tišini”.

– Ova predstava je za mene jako posebna jer smo kroz nju prikazali svakodnevni život gluhe osobe, i ono što je najvažnije, kroz interakciju sa publikom uspjeli smo publici približiti naš svijet tišine, naš ples u tišini, našu životnu igru svijeta tišine. Tu se moja aktivnost u glumi ne završava. Za nekoliko dana, kao liderka vodim ekipu od četiri člana iz Bosne i Hercegovine na intenzivni trening kurs od dvije sedmice u Norvešku. Tamo će se održavati dramska sekcija, kao i predstava koju ćemo pripremati i prikazati premijerno u Oslu. Posebna stvar u tome je što je ovo prilagođeno baš gluhim osobama i što se treninzi izvode na znakovnom jeziku i od strane vrhunskih glumaca koji su također gluhi. Iskreno se nadam da će ovo pomoći u našoj borbi sa dokazivanjem talenata i sposobnosti koje gluhe osobe u BiH imaju ne bi li im se pružila još veća podrška i prilika u našem društvu – ističe mlada Sarajka.

Iako je već ostvarila svoje mnogobrojne ciljeve i želje, ističe da joj gluhoća ipak u pojedinim aktivnostima zna predstavljati poteškoće, te da se suočavala i sa mnogim predrasudama.

– Prvenstveno boli kada neko umjesto vas samih kaže šta vi možete ili ne možete. Šta vi smijete ili ne smijete. Boli kada drugi žele da kroje vaš tok života ograničavajući vas na mogućnosti. Ne treba dozvoliti takvo nešto. Treba živjeti život punim plućima i samo svoj. Ljudi uvijek misle, ali ih treba iznenaditi svojim sposobnostima i mogućnostima, raditi jako puno na sebi i ostvariti svoje ciljeve i uspjehe – optimistična je ova studentica.

– Obzirom da ne znam kako to zapravo zvuči pravi zvuk, ne mogu sa sigurnošću reći kako mi slušni aparat mijenja ulogu pravog zvuka, ali mogu reći da sam se vježbom naučila slušati zvukove i ljude dok govore. Najveći problem koji imam jeste zapravo u bučnoj prostoriji gdje imam problem fokusiranja i potiskivanja u pozadinu zvukova koji su nebitni. Tada mi treba veliki napor da pratim govornika i više se fokusiram čitanjem sa usana. Problem sam imala i na koncertima, kada ne bih znala koja pjesma je po redu, dok mi to neko pored mene ne kaže, ili u praćenju pjesme ako ne znam tekst napamet. Također, na plivanju, ako sam zajedno sa ‘čujućim’ društvom, jer tada gluhoća me jeste odvajala od ljudi i lišavala me je mogućnosti socijalnog kontakta. Tada bih većinom propuštala bitne stvari, ukoliko među društvom ne bih imala one ljude koji imaju vremena i živaca i volje da mi ponove šta je ko rekao. Takvi prijatelji su rijetki, ali, srećom, imam i takve, i bez njih moj život i druženje sa njima ne bi imalo isti smisao. Mnogo znači kada imate ljude koji vas podržavaju i vole, koji vas cijene onakve kakvi jeste, koji vas bodre u svim vašim koracima ka naprijed – priča Alma Mujanović, dodajući da je bez slušnih aparata u sasvim drugom svijetu prepunom tišine i mira, koji voli jednako kao i ovaj sa zvukovima.

– Čak mi je ponekad i draži jer sam tu najopuštenija i svoja – priznaje.

Vječna putnica

Alma je zahvalna i roditeljima na velikoj podršci.

– Bez njihove neizmjerne podrške i želje za mojim uspjehom i uspjehom moje sestre, prije svega, ja ne bih bila u Sarajevu a kamoli osoba koja je obišla mnoge evropske zemlje, puna energije i života, niti bih bila ovo što jesam. Jedna jedina, i neponovljiva, Alma. Alma koja se bori za inkluziju, Alma koja svakog jutra ustane i kaže sebi da dan koji prolazi mora proći korisno. Alma koja ne odustaje, bez obzira na sve. Morate biti dovoljno hrabri i jaki da biste ostali uporni – govori Alma i dodaje:

– Sebe i dalje gledam kao vječnu putnicu. Putovanja su ta koja čine da se još više osjećam prihvaćenom i ponosnom na sebe, jer nisam pasivna, ne odustajem od svojih ciljeva. Želim da živim život i svakog dana budem punija optimizma i nade da se snovi ostvaruju ako ste dovoljno uporni, i da mnoge stvari idu ka boljem ako dovoljno jako i hrabro radite da ih promijenite. I ako ne govorite da ne može, jer zaista, sve se može kad se hoće.

Ova energična djevojka sebe za deset godina vidi na nekoj poziciji na kojoj stoji čvrsto, odlučno i spremno za nove poteze i korake.

– Vidim se kao uzor mnogim mladim ljudima da žive život bez granica i da rade ono što vole i žele, sa ciljem izgrađivanja samog sebe u što boljeg čovjeka. I da budu uporni, jer na kraju tunela uvijek bljesne jarko svjetlo – zaključuje Alma Mujanović.

 

 

(Faktor.ba)