Zašto se bojimo pokazati da nam treba nečiji nježan dodir, topli osmijeh ili nježna riječ?

Bojimo li se zatražiti ono što nam treba?

Plašimo li se u svom odnosu iskazati svoje potrebe, želje i interese? Stajemo li uvijek iza nečega što nismo, pretvarajući se da smo jaki, snažni, sigurni, da nam ništa ne nedostaje, da smo ispunjeni i sretni? Ponekad je upravo to naša stvarnost. Stavljamo na svoje lice masku da bismo zadivili drugoga, a onda kada se vratimo u svoj prazan stan ostajemo s pitanjima zašto smo se bojali tražiti ono što nam treba.

Velika je snaga moći jasno izraziti svoje potrebe, pokazati svoju slabost i jednim dijelom ovisnost o drugome. Često mislimo da je mnogo veća snaga prikriti ih i prigušiti, ali tu zapravo sve kreće naopako u našim životima. Umjesto da se jedni drugima otvaramo, pokazujemo jedni drugima realanu našu sliku, počinjemo živjeti od nekih iluzija, počinjemo stvarati nepostojeći naš međusobni svijet, drukčiji od onoga u našoj glavi i osjećajima.

Zašto se bojimo pokazati da nam treba nečija ljubav, da želimo nečiju potvrdu i ohrabrenje, da želimo čuti da nekome nešto značimo, da bi netko sve učinio za nas? Zašto se bojimo prvi pozvati drugoga vani, zašto se bojimo pokazati da nam treba nečiji nježan dodir, topli osmijeh, nježna riječ, snažan zagrljaj? Zar mislimo da ćemo time u tuđim očima samo ispasti slabiji i ranjiviji? No koliko time možemo dobiti? Zašto se bojimo zatražiti bolji život?

Imamo mnogo učiti od djece. Kada žele zagrljaj doći će po njega. Kada žele ohrabrenje zatražit će ga. Upravo zbog potiskivanja svojih pravih želja dolazi do problematičnih ponašanja i poremećaja u odnosima, konflikata i nesporazuma koje kasnije pokušavamo rješavati rečenicama „nisam tako mislio“ ili „nisam tako želio“.

Učimo se biti ono što jesmo, ne ono što mislimo da društvo od nas očekuje. To je jedini put ka sreći.

 

 

(drukciji.ba)