Kako (p)ostati normalan?

U ovom svijetu ludih, uključujući mene kao jednog od luđih, teško je pronaći normalnog čovjeka. U svom tom barbarizmu ekstremizama sa svih strana, laži, alternativnih istina i svih zala našeg čovječanstva – koje se gledajući kroz prizmu tih šablona nije pomjerilo sa mjesta već tisućama godina – vrlo je teško ostati normalan. Ponekad upoznaš normalne ljude i bude ti drago što imaš takve u svojoj blizini. Ne moraju ti nužno biti bliski prijatelji, netko koga zoveš u tri ujutro ako imaš problem, ali ti je drago da postoje i da nisi sam. Ponekad ti takvi postanu istinski prijatelji, onda ti naravno bude još draže.

Što znači biti normalan?

Normalan znači biti slobodan. Ne žuditi da te drugi razumiju jer ti je najbitnije da razumiješ samog sebe. Normalan znači pročitati četverocifren broj knjiga u životu i ne smatrati da si pokupio svu pamet svijeta ili sa druge strane ne pročitati niti jednu knjigu, ali se ne ponositi time kao dostignućem. Ne biti rob novca, ali niti zaneseni romantik koji osporava njegovu vrijednost. Ne znam za vas, ali ja volim popiti skuplje Craft pivo i obući Fred Perry polo majicu. To me čini sretnim do određene razine. Žudnja za ljubavlju i strasti koju novac ne kupuje također je simptom normalnog čovjeka. Biti otvoren za nova iskustva i prijateljstva, ali ne izlagati sebe drugima kao akcijsku ponudu u marketu. Ne biti opterećen vlastitim izgledom, ali osjetiti mrvicu ljubomore kad vidiš nekog sa pločicama na trbuhu. U trenutku kad se oko pasa uhvati malo više sala nego što sami sebi toleriramo, osjetiti blagu nervozu i napetost nakon koje si svečano obećajemo da ćemo od sutra na dijetu. Ponekad si dopustiti da popizdiš u kontroliranim uvjetima, uvijek imati spreman protupožarni aparat koji će vatru ugasiti prije nego se rasplamsa i napravi ogromnu štetu.

Unatoč vremenu koje nas sve zajedno gazi, unatoč starosti koja se bliži, uporno nastojati zadržati ono malo dječačke radosti koju težina života nije uspjela eliminirati. Svi imamo to dijete u sebi, samo se bojimo da ga pokažemo svijetu. Ono dijete koje se raduje novom albumu svog omiljenog benda, Zagorovom stripu, Panini sličicama nogometaša ili u mom slučaju dijete koje se šepuri kao da je dobilo Nobelovu nagradu kad mu objave kratku priču u američkom magazinu za književnost ili koje ima živaca tridesetak puta pokušavati ubaciti loptu okrenut leđima prema košu i to zabilježiti kamerom.

Kad upoznaš normalne ljude, tebi ne preostaje ništa drugo nego se truditi ostati normalan zajedno sa njima, a ostati normalan je oduvijek bio veliki izazov. Normalnost je jedan vid subkulture koju čovjek ne bi trebao prerasti. Kult odabranih, mističan i neistražen sa naučne strane. Nešto poput božje vakcine u eksperimentalnoj fazi čiju vrijednost samo vrijeme može potvrditi, a mi sa zadovoljstvom prihvaćamo biti pokusni kunići.

Ja osobno sam daleko od normalnog čovjeka, ali se trudim to postati.

 

 

(Armin Harambašić/Prometej.ba)