Sretna vam Nova 1992.

Godina iza nas u regionu, a posebno u Bosni i Hercegovini, bila je ispunjena teledirigovanim zlom. Ratni zločinci su konačno dobili pravosnažne presude. Sud u Haagu je završio sa radom, isijavanje mržnje i nacionalnog zanosa namjesto katarze u potocima se slijevalo ovim našim prostorima.

A, zašto je to tako? Pa, najjednostavniji odgovor bi mogao biti, zato što se političari i narod ne mogu da pomire sa činjenicom da je neko u njihovo ime počinio ratne zločine.

Ovo je samo površno i dubinski netačno. Zašto?

Vidite, 2017. godina NIJE izborna godina. Što će reći sa stanovišta lokalnih politika u BiH, riječ je o godini u kojoj se ne iznose glavni predizborni aduti. Militantnije rečeno, teška artiljerija u vidu optužbi, međunacionalnog huškanja, podmetačina, iznošenja prljavog veša i ostalih psina rezervisana je za 2018., pa ko izdrži.

I, možda je upravo zato i počela ova izdišuća 2017. nekako jadno, patetično i otužno, čak i iz vizure najokorjelijih nacionalista.

«Na Trgu Krajine u Banjaluci 9. januara, održana je parada povodom protivustavnog dana Republike Srpske. O legalnosti i legitminosti ovog praznika dosta se polemisalo. Nego, kakva je to parada bila?»

Da je izborna godina ni po muke. Ovako, sve je bilo muka. Izveo je Milorad Dodikna silu ono nešto starog rukovodstva manjeg BiH entiteta, koje nije u zatvoru, sakupio nešto budžetlija i po sumornom danu održao tzv. vojnu paradu. Istina Bog, nije tu bilo vojske. Zapravo po suvozimici na nekih tristotinjak metara protrčalo je desetak mažoretkinja i uz jeku motora proturirali su nekakvi ruski bajkeri. Kakva «država», takva i parada i proslava.

Istovremeno, narod se nastavio liječiti SMS porukama. Preciznije o svom trošku. Pa je tako prikupio 1,2 miliona maraka za liječenje sebe samog, sve u sjeni trivijalne parade i obilježavanja nepostojećeg dana RS-a.

«Sudbina je tako htjela. Olinjala franšiza za svadbe i sahrane pod palicom Gorana Bregovića, koja se potpisuje kao “Bijelo dugme”, donijela je moć politike u Banjaluku.»

A, sudbina kaže: Samo pet dana poslije «vojne parade» na istoj bini, na istom mjestu u Banjaluci, «Dugme bijelo» je pred krcatim trgom otpjevalo «Noćas je ko lubenica pun mjeces iznad Bosne». Čisto da znamo gdje živimo. I da Dodik, kako se to trivijalno veli «relaksira» situaciju.

Baš nas hoće ta estrada. Neko bi pomislio, a šta je sa politikom sa početka 2017. Pa to i jeste politika u BiH. Estrada, politika, rijaliti, skeč, vic, tragikomedija. Sve je to naš galimatijas javni. Baruština u kojoj živimo. I ne da se Sarajevo. Ipak je ono glavni grad.

«Sarajevo se od grada osamdesetih preko heroja devedesetih, poratnog entuzijazma strmoglavilo u mahalu 2017.»

A, šta je na stvari? Početkom februara, Sarajevo je otkazalo gostporimstvoMiroslavu Iliću jer je nekada na nekavoj «Kupusijadi» pjevao četničke pjesma. Pošteno! Ali nije pošteno biti licemjeran i praviti privatne derneke sve sa srbijanskim uber-turbo-folkerima, predvodjenim Svetlanom Ražnatović, udovom Arkanovom, i okretati stražnjicu, na primjer Mladenu Vojčiću Tifi. I dok se sarajevska mahala zabavila traženjem četnika u kupusu, Tifa je apostrofirao: “Nisam otišao iz Sarajeva zbog Sarajeva, samo sam otišao trbuhom za kruhom. Ovdje me ljudi više cijene nego u mojoj avliji, imam veću širinu i prostor za djelovanje. Da mi je nešto ranije smetalo, davno bih otišao, ali ne u Beograd nego preko bare.”

Time su okončane postnovogodišnje političko-scenske bahanalije.

«Fora je, dakle, potrošiti 30 milona dolara na lobiranje u istoj toj Americi, tobož’ popravljajući svoj položaj i status, a kao nagradu dospjeti na američku “crnu listu”. To, koliko je meni poznato, nikome u istoriji na planeti zemlji od osnivanja SAD-a nije uspjelo osim Miloradu Dodiku.»

Milorad Dodik je uspio ponovo doći u žižu javnosti. Zapravo, bio je to združeni medijski poduhvat «jadnog Milorada» i «moćne ambasade». U realnosti ovo je bila JEDNA JEDINA KONKRETNA REPERKUSIVNA MJERA, koju je bilo ko od političara u BiH za svoj (ne)rad dobio. Bila je sredina februara i optimisti su se ponadali da će početi nekakvi procesi sankcionisanja domaćih starletana znanih kao političari u BiH. Dabome, osim sankcija «odlazeće američke administracije», kako se to govorilo u entitetu Republika Srpska, a koje su i na kraju ove godine na snazi, NIŠTA se drugo nije dogodilo. Ujeo vuk magare. Preciznije ujela američka ambasadorica Dodikov pasoš i to je to.

«Papa Francisko ili Franjo ili Frane, pokazao se kao veliki neprijatelj ne Hrvata, nego specijalno lokalne Katoličke crkve. Ovaj crveni gaučos iz argentinskih pampasa, odlučio je udariti na najsvijetliju stvar u vjerujućeg hrvatskog puka. Na Međugorje.»

Pod kraj februara siječanjskog, Papa udario! No nije sad toliko bitno «poštenom poduzetniku» iz zapadne Hercegovine Papin nebeski nazor, koliko činjenica da je nasljednik u sandalama Svetog Petra konstatovao kako je Međugorje mit, obmana i raj, raj, ali za ilegalni turizam, trgovinu visokakciznom robom raj u kojem se ne izdaju fiskalni računi. Pa je najveća turistička atrakcija u BiH, zapravo ubleha za bogaćenje lokalnih moćnika. Svi smo to znali, samo se čekao Frnaciskov muhur, koji istina i Bog gore ponad Međugorja neće spriječiti vjerujuće, a potrebite da se autobusima, pješke i na koljenima veraju po hercegovačkom kršu.

«Šešelj, vječni politički pajac, uvijek i stalno je preuzimao ulogu dvorske (u ovom slučaju skupštinske) lude.»

Martovske ili prekodrinske šešeljske Ide skupštinske obilježile su jedno zasijedanje. Zapravo riječ je o performansu u kojem su Vojsilav Šešelj i njegova raja okupljena oko SRS izviždali govor Visoke predstavnice EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku, Federike Mogerini. Oni skloniji analizi i dubljem zaključivanju, shvatili su na prvu kako je Šešelj u Vučićevoj raspodjeli uloga u srpskoj politici dobio onu koju najbolje radi-ulogu skupštinske lude uz pridruženu funckiju izduvnog ventila svih desno orjentisanih građana Srbije, koji ljube Putina pred san i maštaju o nekakvom «Istočnom savezu». Pa se tako ovim Šešeljevim gestom sa početka marta zapravo Aleksandar Vučić konačno transformisao od «malog koji nosi gajbe» u gazdu kafane.

Sredinom marta, desila se možda najsramnija odluka, koja se direktno tiče Bosne i Hercegovine i rata.  Odbijena je revizija presude za genocid, koju je pokrenula država BiH, protiv države Srbije. A, šta to zapravo znači?

«Odbijanje revizije presude za genocid, sa prave strane znači da se ratni zločini, koje je počinila Republika Srbija na teritoriji suverene Bosne i Hercegovine, stavljaju van snage. I ne samo to. Također je moguće da silni bošnjački civili, koji su mučeni od zatvora u Sremskoj Mitrovici, pa do drugih srbijanskih kaznionica, ostanu bez trunke pravde, a monstrumi bez kazne.»

I ko je glavni krivac? Bakir Izetbegović i njegov sklepani pravni tim, koji su se krajnje diletantski ponijeli prema jednom ozbiljnom procesu, a koji se zove revizija. Oni su se sjetili, doslovno u zadnji čas bez novih dokaza, bez ozbiljno provedene procedure onako šarlatanski podnijeti zahtjev za reviziju, koji kao takav ni pas sa maslom ne bi pojeo. I, na kraju, desilo se to da je Srbija ostala pošteđena presude za genocid, a Bakir Izetbegović je diletantizam okrenuo u svoju korist, starom mantorm-svi me mrze. I to je, dabome, na prostoru apsurda koji se Balkanom zove fenomenalan politički potez. Objektivno, ko se osim porodica žrtava još sjeća Izetbegovićevog vanvremenskog i tragičnog gafa? Niko! A, to će vam izbori za deset mjeseci zorno i potvrditi.

‘Sto maraka sve ovo. Napiši na šta su željezničari spali, napiši slobodno’.

Mart mjesec može zaokružiti jedna bravurica Milorada Dodika, koji je sa par piva i jednom rakijom od kruške ućutkao protetse željezničara entiteta Republika Srpska, obećavši im isplate zaostataka. U realnosti, nije se desilo ništa, a ostaće upamćene riječi jednog zdravorazumskog čovjeka, želljezničara, koji je promatarajući sa strane formulisao sve u dvije gore navedene rečenice.

«Stani Meša Selimoviću, stani Andrić Ivo, stani Skendere Kulenoviću, zaustavi se Zuko Džumhure, okameni se kameni spavaču Mače Dizdare, u stranu se Branko Ćopiću! Sklonite se sa puta svi, pa da prođe njegova ekselencija, pisac Špirić Nikola.»

Prvi april jeste rezervisan za šalu, šegu, humor, pošalicu…Ali, ovo nije smiješno ni malo. Nikola Špirić, vrli poslanik ko zna kojih sve partija, a trenutno situiran u SNSD-u, izjavio je da je stan u Beču na ime svoje kćerke u vrijednosti od 400 hiljada evra kupio, pazite sad, “od prodaje knjiga i donacije prijatelja”. Istina Bog, 99,99% populacije BiH nikada nije vidjelo niti jednu jedinu Špirićevu knjigu, ali nećemo cjepidlačiti. Očigledno je ekonomista iz Drvara najbolji primjer da se od izdavaštva ili pisanja, ili i jednog i drugog može jako dobro živjeti. I zato, mladi ljudi, skloni peru, samo naprijed! A i prijatelje birajte pametno.

«Sarajevskom gradonačelniku Abdulahu Skaki se 6.aprila više puta omaklo da kaže kako je tog datuma pobijeđen antifašizam.»

Možemo mi sad zlonamjerno to pripisati gradonačelnikovom nepoznavanju.. paaa istorije, geografije, opšte kulture, prava, međunarodnih odnosa…više-manje svega. Ali šta ćemo, ako neće jezik nego pravo? Šta ćemo ako je u Sarajevu i na ovim našim prostorima zapravo pobijedio fašizam? Pa pogledajte samo, poviše grada studentski dom nosi ime ratnog zločinca Radovana Karadžića, a dole u gradu osnovna škola se diči imenom antisemite Mustafe Busuladžića. Ne bih ja rekao da je Skaka išta pogriješio. Nažalost.

«Nema veze što su ti bradati kvislinzi bili saradnici ustaša, Italijana i Nijemaca, što su klali, ubijali i palili nesrbe i svakog srpskog antifašistu…»

Banjaluka je (i ove godine) dočekala 23. april, Dan oslobođenja grada u ruhu distopijskog revizionizma. Sve sa ulicama četničkih vojvoda i neke parasrpske ikonografije. I nije to najveći problem. Problem je što to gotovo nikome ne smeta. Sa druge strane, ako znamo  da je iz te i takve Banjaluke u zadnjem ratu protjerano 75.000 nesrba, postavlja se pitanje, kome bi i smetalo. I to će, na žalost, ostati, kako sada stvari stoje ožiljak koji će se u sumiranjima godina provlačiti još decenijama.

«Fadil Novalić je vjerovatno prvi put u historiji politike optužio radnice da su lažirale proteste ispred Vlade.»

Kakav bi to bio pregled godine bez Fadila Novalića. I da, dabome da ova rečenica ima izjavni karakter. Tu se uopšte ne postavlja pitanje. A, vidite o čemu se radi. Tamo negdje početkom maja Premijer Novalić je rekao da radnice «Borca» iz Banovića koje su ispred zgrade Vlade FBiH provele sedam dana tražeći ljudski i iskreno ono što im pripada, uvezivanje radnog staža – da su te napaćene žene lažirale proteste. Pazite, to nema nigdje na svijetu! I nije Novaliću, izvini Fadile bilo dosta sve to nego je i pojasnio sedmoj sili, šta je na stvari. «Ovo je neko kreirao. Ovo s radnicama je bilo nepotrebno. Imam dokaze da su se radnice mijenjale.”

Bezobrazno je to moj Fadile, bezobrazno, ali, sve se čini da si tako u mogućnosti. Na žalost zdravog razuma. Nije zgorega napomenuti da je Novalić nosilac prestižnog priznanja «Zlatni odron» za 2016., a svojim potezima visoko kotira i u najužem je izboru i za ovu godinu.

«Jedan pametan čovjek reče da ne treba niti pitati normalno ljudsko biće što mu treba taj dokument.»

Početak juna mjeseca, značio je i početak nekakvog ljeta i sa njim nekakvih odmora. Ono nešto malo materijalno potentnijih Bosanaca i Hercegovaca izrazilo je želju da se par dana okupa negdje na potezu Brela-Makarska-Tučepi. I zašto bi ova vijest bila u nekavom kataloškom pregledu događaja godine? I ne bi da smo normalna država. Jer upravo početkom juna, NESTALO je obrazaca za pasoše. Pa sve i da ste htjeli otići na more, ako vam dijete ili član porodice nema pasoš, mogli ste zaboraviti takav vid inostrane rekreacije. I možda bi se tu našao kakav domoljub, pa uzviknuo, imamo mi Neum. Imamo, ali puta kroz državu svoju do Neuma nemamo. Ako ne računamo jednu koziju stazu. Kako god, ko pasoš nije izvadio, mogao je ući u proces «žurnog vađenja istog». Cijena? Sitnica, 250 maraka. Pa ko voli, nek’ izvoli. I mislite da je to apsurdno? Nije. Vidite, bivši direktor Agencije za identifikacione dokumente, Edim Nesimi, podnio je ostavku na istu poziciju, samo da bi sam sebi neko vrijeme bio savjetnik.

Dobro mi uopšte imamo pasoše!

«Policija u Banjaluci odobrila je skup podrške Ratku Mladiću, koji organizuje opskurno nacionalističko udruženje “Zavetnici”. Kako se veli u njihovom proglasu, baš je 11. jul najpodesniji za ovaj šizoidni skup, jer je toga dana “oslobođena Srebrenica”»

Ovo je na toliko nivoa bila sumanuta vijest, ovo je na toliko nivoa uzburkalo zdravorazumsku javnost da se pred bujicom ljudskosti i Dodikov režim povukao i na koncu zabranio ovakvo jedno izrugivanje nad mrtvim Srebreničanima. No, svejedno, žalosno je bilo tih julskih dana gledati ljude i čitav jedan politički sistem u entitetu Republika Srpska, kako brane i pravdaju ludilo. I što je gore, postavlja se racionalno pitanje-Ko kaže da u izbornoj godini neće biti ovakvih ili još žešćih provokacija. Na žalost, nema garanta da se ovakve stvari neće realizovati u dogledno vrijeme.

«Prosto je nevjerovatna činjenica, koliko se sarajevska kasaba zabavila starletom Macom od Diskrecije na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. To su salve malograđanskog zgražavanja potopile društvene mreže. To je i staro i mlado ustalo da osudi “kič” i “šund”, bez i da znaju značenje ovih riječi.»

U avgustovskoj sezoni kiselih krstavaca, Sarajevo se više bavilo Macom Diskrecijom nego li SFF-om. Dabome, dušebrižnici su osuđivali njen hod po crvenom tepihu. Na žalost, u moru dobrih filmova virtuelni rat oko toga, treba li starletu an crveni tepih je izdominirao. Jer. Jer je narod devasiran nesrećom, duhovnom i ekonomskom bijedom, odavno navučen na rijalitije i najniže novinsko žutilo. To je već treća poratna generacija koja je lektire zamijenila žestokim momcima i starletama, pa je na kraju forma pojela sadržaj. A, za one koji žele sadržaj, Festival je svijetu ponudio 235 filmova. Publika je mogla da vidi vrhunska celuloidna ostvarenja sa svih kontinenata. “Na izvolite” gost je bio Oliver Stone, jedan od najvećih živih svjetskih reditelja…

«Polovinom septembra smo dobili i konačnu potvrdu. Trebalo je proći baš četvrt vijeka, i još jedan mjesec pride, e da bi timovi za ekshumaciju zašli podno grotla Korićanskih stijena i da bi zvanično potvrdili kako su našli još jednu grobnicu, za koju se pretpostavlja da krije tijela 80 do 100 ljudi.»

U Bosni i Hercegovini, u entitetu Republika Srpska, čini se da svi znaju sve, samo ćute. Pa se nekom učinilo zgodno nakon četvrt vijeka reći gdje je lokalitet sada već tercijarne grobnice. I tako iz dana u dan, rodbina traži kosti najmilijih. Za nekoga je to tek «neprijatnost u eteru», za nekoga ultimativno suočavanje sa prošlošću. Činjenica je da dok se posljednji nestali ne pronađe i dostojanstveno ne sahrani, nemamo mi šta da da pričamo o iskrenom pomirenju. A, taj put sve sa ovakvom omertom-zavjerom šutnje je dug, predug. Što nas dovodi do sljedeće teme.

«Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine krajem septembra, nije usvojila izmjene Izbornog i Krivičnog zakona koje se odnose na zabranu kandidovanja osuđenim ratnim zločincima. I što je najžalosnije, ovakva izopačena odluka bila je posve očekivana u ovom i ovakvom političkom habitusu.»

Pa tako o žrtvama ne znamo ništa, a presuđeni ratni zločinci mogu sve. Mogu se po isteku kazne i izlaska na slobodu baviti javnim, preciznije političkim životom, još preciznije, mogu obnašati funkcije slične ili identične onim ratnim sa kojih su optuženi i osuđeni za ratne zločine. Nije ni čudo što danas imamo savjetnike, načelnike opština, direktore bolnica i nosioce priznanja, poglavito u entitetu Republika Srpska, koji su presuđeni ratni zločinci. Pomirenje? Suočavanje sa prošlošću? Ko to više i spominje???

«Gotovo svi mediji u Bosni i Hercegovini prenijeli su početkom oktobra vijest kako je predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik donirao odbojkašicama susjedne Srbije 60.000 maraka za osvojeno zlato na Evropskom prvenstvu.»

I nije to niti prvi niti posljednji put da Milorad Dodik parama poreskih obveznika iskazuje svoju ljubav prema sportisitima druge države. Ako ćemo iskreno, do poreskih obveznika je. Preciznije do one hude bijede koja u pauzama kopanja po kontejnerima već dvije decenije glasa za istu politiku i istog političara, egzalitarno odobravajući njegovo bahaćenje njihovom sirotinjom. Ako to nije klasični sado-mazohistički odnos, ne znam šta je. Pa je onda za rješavanje ovakvih stvari odavno trebalo angažovati timove socijalnih psihologa i neorupsihijatara da nešto učine. A, toga nema u nas.

«Sve medijske kuće na Balkanu obznanile su svijetu, urbi et orbi, da je na Palama 31. oktobra pronađen original Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako stoji u blic-vijesti, pripadnici Uprave Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske za organizovani i teški kriminalitet na Palama su lišili slobode Ž. K. nakon što su pretresli njegov stambeni objekat i pronašli originalnu verziju Dejtonskog mirovnog sporazuma na engleskom jeziku.»

Na kraju ove apsurdne sage, ispostavilo se da je riječ o falsifikatu. Ali, čudna storija sa pronalaskom Dejtonskog mirovnog sporazuma, otkrila nam je sljedeće:

  1. Naši političari nemaju pojma gdje im je original najbitnijeg državnog dokumenta
  2. Neki političari znaju, ali su zaboravili
  3. Narod je zajedno sa političarima pokazao da je taj dokument i doslovno bezvrijedan i da se može štampati, prodavati i preprodavati kako ko stigne
  4. Svi smo se zapitali, otkud toliko fotokopija i kako se fotokopiraju, kad originala nema
  5. Saga se nastavlja, nikome ništa jasno nije, niti ima inetersenata da javnosti pojasne misteriju nestanka ili pronalsaka originala

«Balkanski kasapin Ratko Mladić dobio je svoje. Osuđen je na doživotnu robiju. Kriv je po svim tačkama optužnice, osim optužnice za genocid u šest bh. opština.»

Ovo je bilo za očekivati. Jednako kao što je bilo za očekivati da se tog 22. novembra, razlije sva nacionalistička žuč od Banjaluke do Beograda. Kad nemate denacifikacije, kad nemate onog sve jednakog suočavanja sa prošlošću, onda je u dobrom dijelu naroda srpskog mantra «heroj, a ne zločinac» opet i opet provučena kroz frontalni moždani korteks. Sa presudom Mladiću jeste pokopana jedna simbolika zla u Bosni i Hercegovini, ali se ideologija koja je indukovala to zlo raširila i povamipirila. Pa namjesto nauka za buduće generacije, namjesto povijesne škole, baš Milorad Dodik na dan izricanja presude nabusito veli kako će rad Haaškog i presude tribunala biti izbačeni iz udžbenika. Što će opet reći da se nacionalističko zlo i ideologija samo poput virusa učaurila i čeka nekakve «prigodne povijesne trenutke», da se raskrili. Presuda Mladiću je (mala) utjeha za porodice žrtava. Sve ostalo je manipulacija emocijama i jeftino politikantsvo, koje vodi u tamnije sutra.

«Prilikom izricanja presude u Haagu «hrvatskoj šestorci» 29. novembra, general HVO-a, Slobodan Praljak je ispio otrov i teatralno počinio samoubistvo»

I sva ona nacionalistička žuč, koja je sedmicu ranije zahvatila srpske nacionaliste, sad se izlila od Livna, Mostara do Zagreba po hrvatskim. Identično, samo sa drugom ikonografijom. Suština ista, forma drugih boja. I opet, jedan kukavički čin je u roku od odmah digao i ujedinio nacionaliste i šovene i pokazao koliko ih ima. Pa je onda Praljkov suicidalni spektakl označio ne samo kraj rada Haaškog tribunala, nego i kraj nadanja u nekakvo pomirenje sa ovim i ovakvim političkim garniturama na Zapadnom Balkanu. Ostaje ta gorčina od nacionalističke žuči i saznanja da smo najlošiji đaci povijesti, koja nas uporno i uporno obara na popravnom i nikako nam ne dozvoljava da izađemo iz 19. vijeka romantičarskih nacionalnih i nacionalističkih narativa. Za to vrijeme, svijet se kotrlja po nekoj svojoj dijalektici, koja uz padove podrazumijeva i neminovan napredak.

I za kraj šlag, koji izaziva šlog.

«Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 15. decembra, usvojio je, s 22 glasa za i 20 glasova protiv, set zakona o akcizama zbog kojih će za 0,15 konvertibilnih maraka (7,5 eurocenti) poskupjeti gorivo i cestarine, a vrlo vjerojatno i drugi proizvodi i usluge.»

Dvije godine se ovaj Zakon kao duh provlačio u Skupštini BIH. I dok nas Međunaroda zajednica sa svojim predstavnicima ubjeđuje kako je usvajanje istog odlična stvar, stvarnost odmah lupa šamar demantijem. Evo, počele su se otvarati i dječije javne kuhinje. No, šta je na stvari? Zašto ovaj Zakon nije prije usvojen, zašto baš sada i otkuda toliko interesovanje za usvajanjem Zakona od ljutih političkih kvazi nperijatelja iz SDA, SNSD-a i HDZ-a? Odgovorom na ova pitanja, dobićemo poprilično jasnu sliku ujdurme oko već sada mitskog Zakona.

A, ta slika nas vodi na početak priče. Ovo NIJE izborna godina. A, BiH ima takav izborni Zakon po kojem je svaka druga godina izborna. Ili su opšti, ili lokalni izbori. Ako ste političar koji je na vlasti, i kome je po unutrašnjoj dijalektici stalo samo do svoje zadnjice i mira među plebsom, onda je logično da u izbornoj godini nećete naordu nametati namet na namet. E, baš fino, pa ovo nije izborna godina! Za političare, ne za narod, dabome. Trebalo je samo mudro sačekati kraj olinjale 2017. i usvojiti Zakon. Dalje, Zakon o akcizma nije nikakv “bolan, ali pravedan akt», kakvim ga predstavljaju lokalni političari. Nije bolan, jer njih zaboli donji dio leđa za narodom poharanim i nikako ne utiče na njihov životni standard. Ima druga stvar. Zapravo, usvajanje Zakona o akcizama je uslov sa novu tranšu MMF-ovih kredita, kojim vlasti «hrane» budžetlije (čitaj stabilno glasačko tijelo). Otuda i bratstveno- jedinstvena podrška baš vladajućih partija, kada je u pitanju izglasavanje Zakona. Valja im «nahraniti» bazu i tu je sva mudrost.

Bježanija umjesto zaključka

Dabome, bilo je tu još događaja koji nisu mogli stati u ovaj kroki. Od gibanja u Srbiji i Hrvatskoj do odnosa u BiH Predsjedništvu. No, kako god godinu smo opet i opet utukli na ratne zločince, na traganje za njihovim žrtvama, na pretvaranje krvnika u heroje, na međunacionalne svakovrsne podjele…

Dok nam ljudi odlaze. Bosna i Hercegovina je postala i zvanično najsiromašnija država Evrope. Iz BiH ljudi doslovce bježe. Nekada se biralo, Njemačka ili Skandinavija, a danas je Macelj ili Bregana u Sloveniji jedini uslov za spas. Šta će raditi silni ljekari, inženjeri, arhitekte, umjetnici…oni ne pitaju. Samo da imaju čovjeka dostojan život.

Sa druge strane država je skrojena po mjeri političara, tajkuna, impotentnog sudstva i budžetskih uhljeb-podanika. Jedina matrica po kojoj ovakav nakaradan sistem funkcioniše je nacionalizam. Ako sve ove faktore stavite u jednu, ne toliko kompleksu jednačinu, samo možemo reći, srećna vam Nova 1992.

Jer, sreće će nam itekako trebati u naredoj godini na prostoru gdje je zdrav razum pobjegao glavom bez obzira.

 

 

(Al Jazeera)