Tihi borac Senad Lulić: Fudbaler kojeg nismo dovoljno cijenili?

Polivalentan i rijetko zahvalan fudbaler, istinski borac, čovjek bez “dlake na jeziku”. Za dobru priču potrebno je vrijeme, a njegova je ispisana malim koracima.

Senad Lulić je sa 12 godina napustio domovinu u potrazi za boljim životom jer, kako sam kaže, fudbal je mogao igrati i u Bosni, ali druge brige, izazvane minulim ratnim dejstvima, primorale su ga da sa svojom porodicom sreću okuša u Švicarskoj.

Počeo je igrajući za trećeligaša Chur, gdje ga je otkrio Sarajlija Vladimir Petković, koji ga je doveo u Bellinzonu, kasnije i u Young Boys, a sudbina je htjela da rođeni Jablaničanin bude čovjek koji će Petkoviću donijeti prvi tofej u karijeri, kada su zajedno osvojili Italijanski kup 2013. godine.

Prethodno je Petković izgubio dva finala Kupa Švicarske. Preko Chura, Bellinzone, Grasshoppersa i Young Boysa stigao je do dresa rimskog Lazija, ali i reprezentacije BiH za koju je debitivao još 2008. godine protiv reprezentacije Azerbejdžana, kada su svi standardni reprezentativci bojkotovali utakmicu zbog iznenadne smjene selektora Mehe Kodre. Pravu priliku dobio je kod Safeta Sušića 2010. godine u kvalifikacijama za EP, zablistao je i od tada je bio praktično nezamjenjiv.

Reprezentaciji je dao mnogo, kao i ona njemu. Pamtiće se odlazak na Mundijal kao kruna jedne velike generacije, a danas je, iznenada, objavio da se oprašta od najdražeg dresa nakon 57 odigranih utakmica. Oni nešto promišljeniji, rekli bi, rano, ali ipak na vrijeme. Lulić je očigledno prepoznao trenutak u kojem se našao bh. fudbal i repezentacija, jer je u prošlosti bio jedan od najglasnijih kritičara svega onoga što nas je zadesilo u posljednje vrijeme i odlučio je da kaže zbogom Zmajevima, uvjeren da nam trebaju nove snage koje će stvari pokušati promijeniti nabolje.

Senad je otvoreno kritikovao i bivše selektore i saigrače, čak i kada smo pobjeđivali, upozoravajući da nismo bili dovoljno dobri i da se određene stvari moraju promijeniti, ali mnogi su tada ostali “slijepi i gluhi”. Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu, a tek će pokazati i koliko je Lulić bio bitan za igru našeg nacionalnog tima.

Često je i sam bio na meti kritika, jer tobože, u reprezentativnom dresu nije davao maksimum i nije pružao partije kao u Laziju. Na vlasitoj koži prethodno je to osjetio i Salihamdžić, u novije vrijeme i Pjanić, jer u BiH je mnogo selektora i fudbalskih “stručnjaka”, koji su takvim stavovima, mnogim igračima prije vremena zatvorili vrata u reprezentacije. Za razliku od Lazija, velikog kluba u kojem je kao stranac postao kapiten i u kojem je sa 254 utakmice na 18. mjestu vječne liste po broju nastupa.

Tamo će ga vječno slaviti zbog postignutog gola u finalu Coppa Italije 2013. godine kada je presudio ljutom rivalu Romi i osigurao trofej Nebeskoplavima, ali ne samo zbog toga. U Rimu, gdje je fudbal sastavni dio grada, ukorijenjen je u najužim kvartovima, na najmanjim ulicama, među vječnim rimskim rivalima, malo je potrebno za nastanak legende i mita.

Lulić je od savršenog stranca postao živa legenda, zbog svog karaktera, odanosti, beskompromisne požrtvovanosti i istrajnosti koju su Laziali prepoznali. Senad Lulić nije čovjek koji se lako zaustavlja.

Otišao je tiho, baš kako je i došao, a kada sudbina poziva ne možete učiniti ništa osim prihvatiti njen zov…

 

(scsport.ba)