Hajr Esme Sultanije prelijepa džamija u gradu bajkovitog plivskog vodopada

Brojne su narodne predaje o nastanku imena grada na Vrbasu prepoznatljivom po krasnim, Plivskim vodopadima, od čije ljepote čovjeku zastaje dah.

Kao i u slučaju mnogih drugih naselja ljudi su im „kumovali“ imena onako kako ih vide, kako ih doživljavaju po izgledu, ili po lokalnoj predaji koju su čuli. Neki su obično polazili od etimologije riječi od koje je ime izvedeno, ili od položaja na kome je naselje sagrađeno. O imenu gradića Jajca, za umjetničke duše bisera na Vrbasu, kroz dugu povijest možda su se ispredale različite priče, ali zasigurno nije mijenjalo ime. Taj šarmer gradić, koji nas zavodi svojom ljepotom, uvijek je bio i ostao – Jajce!

No, podsjećanja radi, najstariji pisani spomen imena Jajce potječe iz 1396, a nalazi se u naslovu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte de Jajce (grof od Jajca).

Jedna od legendi kazuje da su neimari prilikom zidanja grada “u malter stavljali jaja da bi malter bio čvršći”, što je motiv koji se često javlja u predajama i kod gradnji dugih naselja. Druga predaja kazuje da je “tvrđava-grad sagrađena na jajolikoj stijeni, pa otuda i ime grada”. Neki povijesničari ime grada dovode u vezu sa imenom legendarnoga vojvode kastela Grmuše, graditelja između ostalog i naselja Jajice na lijevoj obali ljepotice Une u Bihaćkom kotaru.

Prema nekim sačuvanim zapisima, koji svjedoče kako su u ruševine tog kastela raznesene prije 1889. godine, nađen je pernati buzdovan i koplje mađarske forme. Jedan od zapisa svjedoči da je tu, prije petsto godina, živio vojvoda Jajica…No, u ovom i u drugim slučajevima, sve su to ipak samo pretpostavke bez zasnovanih činjenica.

Kako narodne predaje imaju svoju ljepotu i vrijednost, zbog prepoznatljive jednostavnosti koja ostaje u okvirima realnog i mogućeg, te se prenosile usmenom predajom sa koljena na koljeno, neke predaje iz vremena pojave „papira i mastila“, preciznije rečeno „našeg doba“, zasigurno pripadaju analizi savremenika koji kritički trebaju prići povijesnim datumima, kao u slučaju da je u varijanti graditelja Jajca pravo ime izostavljeno, a u prvi plan istaknut je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva, čije je oduševljenje talijanskim Castellom del Uovo bilo presudno za postanak Jajca: “Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je vazal napuljskog kralja i kad je vidio Kastelo, po uzoru na to izgrađen je grad Jajce”. Sve predaje vezane za postanak Jajca, pa i ova kratka su, jednoepizodična saopćenja, za čiji nastanak je samo ime grada nudilo, ali do izvjesne mjere i ograničavalo maštu prenosilaca usmene tradicije.

U samom gradu Jajcu postoji niz vjerskih objekata za koje se vezuju ništa manje zanimljive narodne predaje. Ovog puta riječ je o džamijama Esme Sultanije (1750.), Dizdareve ili Ženske džamije, (izgradio ju je Sulejman-beg Kulenović 1812/1813.), ali i Sinan-begove ili Okića džamije (1689)…

Pa ipak, posebnu pažnju plijeni predaja o gradnji Džamije Esme sultanije, koja se smatra među najvrjednijim spomenicima islamsko-osmanske arhitekture u gradu. Ugnijezdila se u centru grada. U vezi s njenom izgradnjom postoji sačuvano predanje da je Esma sultanija, supruga Mehmed-paše Muhsinovića, bila bolesna i da su astrolozi prorekli da će ozdravit ako sagradi tri zadužbine u mjestu gdje se dvije vode sastaju.

Tako je sagrađena džamija koja i dalje nosi ime po Esmi sultaniji, ali i dva mosta na Vrbasu. Esma sultanija je bila kćerka sultana Ahmeda III.

 

 

 

 

(preporod.com)