Priča o Mustafi “Mujki”, najmisterioznijem čovjeku iz BiH

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst iz seprembra 2006. godine, a koji govori o o jednom od najmisterioznijih Hercegovaca prošlog stoljeća, prijatelju Fride Kahlo i Staljina, organizatoru Sarajevskog atentata, špijunu…

Hercegovac iz Stoca, Mustafa Golubić Mujka bio je jedan od najvećih sovjetskih obavještajaca. Golubićeva nikad do kraja rekonstruisana biografija predstavlja jednu od najuzbudljivijih životnih priča našeg doba.

Autor teksta je Gojko Berić, a mi ga objavljujemo uz male intervencije u izvornom obliku.

“Za vrijeme studija arhitekture u Pragu, radio sam za Mustafu Golubića. Nosio sam njegove šifrovane poruke u Beograd. O njemu, takoreći, nisam znao ništa, nisam imao pojma čime se zapravo bavi.

Ali da sam znao tko je Mustafa Golubić – da je jedan od najvećih sovjetskih obavještajaca, kome su vrata Kremaljskog dvorca, gdje se sastajao sa Staljinom, uvijek bila otvorena – ja bih sebe smatrao aristokratom komunističkog pokreta.

Jer, raditi za sovjetsku obavještajnu službu, za Kominternu i Staljina, bila je tada najveća čast koja je mogla zadesiti jednog komunistu. Mustafa je posjedovao nevjerojatan lični šarm. Od prvog sam ga dana zavolio kao rođenog oca.”

Sjećanja nekadašnjeg praškog studenta Ive Vejvode na Mustafu Golubića zabilježio sam prije skoro dvije decenije. Vejvoda je bio jedan iz plejade čuvenih jugoslovenskih diplomata, ljudi koji su u diplomatiju došli “iz šume”, ali koji su prije revolucije studirali na evropskim univerzitetima, govorili svjetske jezike, i kasnije se umjeli nositi i s Moskvom i s Washingtonom.

Iz te plejade revolucionara diplomata živ je još samo Vladimir Velebit. Negdje pred rat dovršio sam knjigu mojih iscrpnih razgovora sa Vejvodom, pod naslovom Zbogom 20. stoljeće. Nije bilo suđeno da bude objavljena.

Rukopis je “ostao” u 20. stoljeću. Međutim, priča koja slijedi šira je i dramaturški posve drugacija od verzije u rukopisu knjige, gdje misterija zvana Mustafa Golubić predstavlja tek jednu od epizoda iz Vejvodinog života.

Epizoda: Meksiko

O Mustafi Golubiću Mujki ostavio je svjedočenje i Rodoljub Čolaković, koji ga je, po izlasku sa robije, sreo u Moskvi početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Čolaković je često posjećivao Golubića u hotelu Luks, gdje su stanovali funkcioneri Kominterne, ali i sovjetski agenti koji su izvršavali specijalne zadatke širom svijeta i dolazili na duži ili kraći odmor u Moskvu.

Čolaković opisuje ovog Hercegovca kao fanatičnog izvršioca Staljinovih naloga, ali i kao čovjeka mekog srca, koji je u trenucima slabosti čeznuo za rodnim Stocem i Bregavom, i padao u melankoliju. “Ajde, zapjevaj mi neku našu”, rekao bi došljaku iz Jugoslavije. Volio je pjesmu Ima l’ jada, ko kad akšam pada…

Mustafa Golubić

Čolaković ga je kasnije, posve slučajno, sreo u Parizu, u muzeju Louvre, a posljednji put u Sarajevu, kad su njemacki tenkovi već ušli u grad. “Volio sam Mujku kao brata”, zapisao je Čolaković u memoarima Kazivanje o jednom pokoljenju.

Jednom prilikom sam u njegovom stanu u Dubrovniku pitao Koču Popovića šta misli o Mustafi Golubiću, s obzirom na to da ga je Kočin saborac i lični prijatelj Ivo Vejvoda obožavao.

“Ne mogu misliti ništa dobro o čovjeku koji je Trockom smrskao lobanju i bio hladnokrvni ubica Staljinovih ideoloških protivnika”, odgovorio je Koča.

Mustafa je zaista bio u Meksiku, sa zadatkom da oko Lava Trockog splete mrežu od ljudi odanih Moskvi, a smrt će doci kad o tome odluči Staljin.

Trockog je 1940. godine ubio krampom profesionalni egzekutor NKVD-a. Trocki je bio drugi čovjek Oktobarske revolucije. Poslije protjerivanja iz SSSR-a i višegodišnjeg potucanja po Evropi, on je 1937. godine, uz pomoć slavnog meksičkog slikara Diega Rivere, našao utočište u Meksiku.

Rivera je bio jedan od osnivača KP Meksika. U nepomirljivom sukobu izmedu Staljina i Trockog, Rivera je stao na stranu nekadašnjeg komesara Crvene armije, s njim se u Meksiku sprijateljio, ali su se dvije godine kasnije posvađali i Rivera je ponovo postao staljinista.

Boravište Trockoga Golubiću je, navodno, odala neoprezna slikareva supruga Frida Kahlo, i sama slikarka. Ona je s Mustafom, izgleda, bila u vrlo bliskim odnosima. O Fridi Kahlo snimljen je film Frida, jedan od svjetskih hitova, u kojem naslovnu ulogu igra Salma Hayek.

Boravište Trockoga Golubiću je, navodno, odala Frida Kahlo

Planer Sarajevskog atentata Stevan Dedijer, veteran i pionir moderne obavještajne službe u svijetu, vjerovatno je jedini živi svjedok jedne od Golubićevih avantura. Dedijer je u Americi uređivao Slobodnu reč.

On se 1937. sreo sa Golubićem u New Yorku, gdje je Mustafa kidnapovao jednog americkog industrijalca i ukrcao ga na sovjetski brod. FBI je tragao za Golubićem, kome je Dedijer pomogao da umakne i vrati se u Evropu. Dedijer danas živi u Dubrovniku.

Pominjući Golubića, on je u intervjuu Senadu Pecaninu rekao: “Mustafa je jedan od svetaca u mome životu.” U knjizi Deca komunizma, Milomir Marić navodi da je i Miroslav Krleža “bio neobično vezan za Mustafu Golubića”, ali da tu svoju vezanost pisac nikada nije do kraja objasnio.

Marić smatra da Mustafa Golubić “predstavlja jednu od najuzbudljivijih životnih priča našeg doba”.

Mustafa Golubić se rodio 1891. godine, u porodici srednjeg imovinskog stanja. Imao je dvije sestre i brata. Otac Muhamed umro je rano, dok je majka Nura živjela više od sto godina.

Umrla je 1953., kada i Staljin. Nura je živjela u Čapljini, zaboravljena i od nekadašnjih Mustafinih drugova i obožavalaca, među kojima je, kao što smo vidjeli, bio i Rodoljub Čolaković.

Nurin sin je bio “ruski čovjek”, a oni su se pravili kao da s tim nisu imali nikakve veze. Kao najboljeg đaka osnovne škole u Stocu, opština je poslala Mustafu u realnu gimnaziju u Sarajevu.

Tu je pohađao pet razreda, a onda prešao u Beograd. Maturirao je 1913. godine. Dobivši stipendiju srpske vlade, upisao je pravo u Ženevi, a studije nastavio u Parizu. Bio je pripadnik Mlade Bosne i mozak Sarajevskog atentata, koji je bio povod za Prvi svjetski rat.

Idol mu je postao vođa zavjereničke grupe Crna ruka pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Apis je na Solunskom procesu osuđen na smrt, dok je Mustafa pušten iz zatvora i protjeran na Krf.

Ključni momenat u Mustafinom životu desio se 1922. u Beču, kada postaje član KPJ.

Potom, takođe u Beču, stupa u specijalnu sovjetsku službu. U Moskvu prvi put putuje 1937. godine. Tamo završava rusku školu za špijunažu i pocinje da radi u Četvrtom odjeljenju GPU (politička policija).

Pored obavještajnih aktivnosti,ova služba se bavila uklanjanjem kadrova koji nisu bili po volji Kominterne, odnosno Staljina. Jednan od tajnih organizacija Moskve sa specijalnom namjenom zvala se Crveni kamerni orkestar.

Njene temelje u Beogradu postavio je baš Mustafa Golubić, koordinator sovjetskih obavještajnih službi na tlu Jugoslavije, sa sjedištem u Beču, gdje se Mustafa u međuvremenu vratio iz Moskve.

Članovi Crvenog orkestra su pripadali jugoslovenskoj partijskoj frakciji koja se s Titom borila za prevlast unutar Kominterne. Josip Broz je, kao što je poznato, iz tog istorijskog sukoba izašao kao pobjednik.

Vodeći buran i opasan život sovjetskog agenta, Golubić je obišao pola svijeta, od Rusije, Kine i Japana na istoku, do Sjedinjenih Država i Meksika na zapadu. Beč, Moskva, Prag, Pariz, London i Berlin bile su njegove “kućne adrese”.

Pasoše i konspirativna imena mijenjao je kao košulje. U Ameriku je putovao kao “slijepi putnik” na jednom trgovačkom brodu. Put ga je dalje vodio u Meksiko.

Mustafa je kasnije pričao svom sestriću Ademu Kapetanoviću da mu je povratak iz Meksika bio najteži trenutak u životu.

Neki su Golubića poredili sa legendarnim sovjetskim obavještajcem Zorgeom, koji je iz Tokija javio Staljinu tačan datum Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, ali Josif Visarionović nije povjerovao njegovoj depeši.

Praški studenti

Imao sam sreću da budem prijatelj sa Ivom Vejvodom, čija je životna biografija fascinantna.

Vejvoda je bio dobrovoljac u Internacionalnim brigadama u Španiji, kapitulaciju Francuske dočekao je u uniformi njene poražene vojske, potom se vraća u Jugoslaviju i postaje član Glavnog štaba partizanskog pokreta u Hrvatskoj, a pred kraj rata prvi direktor Tanjuga.

Bio je ambasador sa najdužim stažom u jugoslovenskoj diplomatiji, službujući u Rio de Janeiru, Pragu, Londonu, Rimu i Parizu.

Vejvoda je govorio nekoliko jezika, posjedovao je svestranu erudiciju i bio blizak sa mnogim velikim umjetnicima svoga vremena.

Kosmopolita po uvjerenju, pripadao je soju revolucionara romantičara koji su svojim senzibilitetom intimno bili protiv svih dogmi i šablona, a ipak su do kraja ostali odani ideji svoje mladosti.

Dogorio je u tuzi i užasu, suočen sa krvavim sunovratom zemlje koja se zvala Jugoslavija

Majka mu je bila Hrvatica, a otac Čeh, koji je kao vrhunski majstor za izradu namještaja došao u Karlovac, kad je Austro-Ugarska slala na Balkan svoje vrsne zanatlije, i u lakiranim cipelama zagazio u blato karlovačkog kolodvora.

Mladi Vejvoda se još u gimnazijskim danima u rodnom Karlovcu nadahnjivao Krležom, od kojeg je kako mi je govorio, “primio prve impulse misaone pobune protiv kapitalizma, klerikalizma, šovinizma i provincijalizma”.

Ivo Vejvoda i Salvador Dali (desno)

Njegova odluka da se po dolasku u Prag priključi studentskom ljevičarskom pokretu bila je posve prirodna.

“U Pragu je bila velika kolonija studenata iz Jugoslavije, njih nekoliko stotina”, sjećao se Vejvoda.

“Većinom su to bili studenti tehnike, jer su češki tehnički fakulteti bili možda najbolji u Evropi. Među nama su se izdvojile dvije grupe s različitim pogledima na svijet.

Pripadnost lijevim, socijalističkim strujanjima, ili desnim, prorežimskim grupama bila je stvar ličnog opredjeljenja.

Ljevičari su bili brojnija i mnogo dinamičnija grupa. Pokretač, stup i organizator našeg djelovanja bila je Zora Gavrić, student kemije, rodom iz Tuzle. Mala rastom i krhka, uvijek skromno obučena, neumorno je trčala sa sastanka na sastanak, odlazeći i u najudaljenije radničke četvrti na periferiji Praga.

Zora je jedan od najljepših likova komunističkog pokreta koje sam sreo u životu.

Prag je između dva svjetska rata bio prava metropola, okrenuta podjednako Zapadu koliko i Istoku.

Na trafikama se pored francuskih, austrijskih i njemačkih novina, prodavala i komunistička štampa, mešu ostalom i sovjetski listovi Izvestije i Pravda.

U bibliotekama ste mogli naći Hitlerov Mein Kampf, sve Nietzscheove knjige, a s duge strane Lenjina, Marxa i Trockog.

Predsjednika Masaryka mogli ste vidjeti kako se rukuje i razgovara sa ljudima na ulici ili u nekom parku, jašući konja. Za mene je to bio nestvaran svijet.

U kinematografima su prikazivani filmovi Ejzenštejna, Pudovkina, Dovženka i drugih velikih sovjetskih režisera.

Mi studenti ljevičari smo zajedno s industrijskim radnicima iz praških fabrika išli gledati Krstaricu Potemkin. I kad je došla ona scena pobune mornara, svi smo se popeli na stolice,
uhvatili smo se za ruke sa radnicima i onda smo zajedno počeli da vičemo od uzbuđenja i da plješćemo.

Nije čudo što je veliki dio te naše generacije otišao u španski rat, a kasnije u revoluciju.”

Vejvoda je ubrzano učio ruski jezik, jer je među lijevo orijentiranim studentima kružila parola da oni moraju govoriti jezik Lenjina.

Kao i svi komunisti svijeta i mladi Karlovčanin je čeznuo da vidi zemlju svojih snova, ali u Rusiju nije tada otišao, iako mu je Mustafa Golubić jednom prilikom obećao da }e ga poslati u Moskvu.

Međutim, u Pragu je imao priliku da vidi Nikolaja Buharina, člana prve Lenjinove vlade.

Buharin se na proputovanju za Pariz zadržao u Pragu i u jednom kazalištu održao predavanje pred nekoliko stotina komunista.

“Mene je Buharin, prije svega, interesirao kao pojava, da vidim kako izgleda jedan od najobrazovanijih boljševika i vođa Oktobarske revolucije. Došao je u velikoj crnoj limuzini sovjetske ambasade.

Bio je to živahan čovjek omanjeg rasta, imao je i sam onu lenjinsku fizionomiju, sa bradicom. Njegovo predavanje, čijeg se sadržaja više ne sjećam, ličilo je na teatarsku predstavu.

Buharin se kretao kao glumac pozornicom i briljantno, bez ikakvog papira, govorio puna dva sata. To je bilo njegovo posljednje putovanje na Zapad.

Kad mu je 1938. suđeno u Moskvi zbog navodnog pripadništva ’bloku desničara i trockista’, to je putovanje poslužilo kao jedan od ’dokaza’ Buharinovih veza sa zapadnim obavještajnim službama.”

Kriza komuniste

Kao student ljevičar, Vejvoda počinje upadati u prve intelektualne i moralne krize.

Njihov uzrok je bio Staljinov neprikosnoveni autoritet u svim pitanjima života.

U Novom njemačkom teatru u Pragu postavljena je na repertoar Šostakovičeva opera Katarina Izmajlova. Vejvoda je otišao na premijeru i bio oduševljen predstavom.

Nekoliko dana kasnije pročitao je u moskovskoj Pravdi da je Staljin, zajedno sa Molotovom, napustio predstavu Katarine Izmajlove u Boljšom teatru, zalupivši vratima lože.

Pravda je odmah poslije pisala da je Šostakovičeva opera dekadentno i bezvrijedno djelo.

Vejvoda se našao u čudu: svako Staljinovo mišljenje uzimao je kao neporecivo, ali u slučaju Šostakoviča nije mogao prihvatiti njegov stav.

Tješio se time kako su u pitanju samo različiti estetski ukusi. Nikakve političke zaključke nije izvlačio iz svog prvog “sukoba” sa Staljinom.

Ali, “sukob” se uskoro produbio. Jan Kopecky, šef Agitpropa KP Čehoslovačke, dao je
Vejvodi zadatak da u partijskoj organizaciji praških arhitekata napadne knjigu Andrea Gidea Povratak iz Sovjetskog Saveza, koju je Gide napisao po povratku sa Kongresa sovjetskih pisaca.

On je, između ostalog, posjetio neke studentske domove u Rusiji i nije mogao da shvati da
u studentskim sobama vise samo Staljinove slike, da nema slike nijedne djevojke, ni roditelja, ni bilo koje druge slike.

Gide je zabilježio da su mu agenti NKVDa, koji su ga stalno pratili, prepravili tekst telegrama koji je sa jedne pošte u Gruziji poslao Staljinu za njegov rođendan.

Knjiga je u Moskvi bila osuđena i dospjela je na listu “antisovjetske” literature.

Evo Vejvodinog opisa njegove moralne drame: “Kao disciplinirani član Partije, premda protivno vlastitom uvjerenju, napao sam Gidea.

Išao sam na partijske sastanke i napadao tog velikog Francuza, tobože zbog njegove odvratne kritike sovjetskog sistema. Ja brbljam na tim sastancima, vidim da pričam gluposti i osjećam da ispadam smiješan pred svojim češkim kolegama.

Oni su moju priču primili kao apsurdnu, kao svinjariju i tlapnju. No, to je bilo tako. Moj um je još bio zarobljen propagandnim mitom o sovjetskoj stvarnosti.

Kad se jedan poznati češki pjesnik vratio iz Moskve, pričao mi je kako je na uglu jedne ulice u centru grada vidio prosjaka i prostitutku. Kad sam to čuo, kao da se cijeli svijet srupio pred mojim očima.

Po dolasku iz partizana, držao sam tu Gideovu knjigu na svom noćnom ormariću, kao opomenu, i time ga svake večeri spominjao, kako bi mi oprostio što sam ga nekada napadao.”

 

 

(Fokus.ba)