Jajce: Zelene površine nekad i sad

Jajce, prije početka indrustralizacije i devastacije 1878.godine

piše: Nikola Kolja Jagarić

Identifikacija, valorizacija i zaštita parkovne baštine u periodu Austrougarske u Bosni i Hercegovini je donekle provedena.

Stvari, danas, u Jajcu stoje drugačije. Nije mi cilj da pišem neki znanstveni rad, prikaz ili izvještaj.

Namjera mi je da ukažem na jedno poražavajuće stanje u Jajcu koje se odvija zadnjih 50 godina i sve više se intenzivira.

Šta se desilo, šta se dešavalo i šta je sada u toku?

Austrougarskom okupacijom 1878. dolazi do prelaska iz osmanske civilizacije u zapadnoeuropsku.

Austrougarska unosi u gradove sasvim nove organizacije, nove elemente koje snažno mijenjaju i fizionomiju Jajca, te se javljaju neke novine kao objekti (zgrade) kolektivnih stanovanja,

Javlja se potreba i za uređenjem javnih površina, pa i parkova.

Zanimljivo je pomenuti gradski park. U doba Austrougarske imao je zanimljivu koncepciju, skoro sasvim prilagođenu prirodnom stanju i obliku… Kasnije, stvoren je tzv, Gradski park. Jednostavan, ali bitan dio grada.
Nažalost, ni taj dio nije kvalitetno obnovljen . Potpuno bez novih sadržaja… Naravno, to ne ide u prilog očuvanju prirode, nasljeđa, ne utječe bitnije na razvoj…

Mislim da bi parkovi iz austrougarskog perioda u Jajcu trebali biti valorizirani, zaštićeni i održavani kao kulturna baština. Što se tiče ostalih zelenih javnih površina smatram da Jajce bi ne trebalo, nego moralo izraditi zeleni arhitektonski plan, pristupiti kvalitetnom projektiranju višeciljnim ili složenim u smislu ekološko-estetskom- kulturološkom s namjenama stvaranja površi mjesta za susrete, aktivna druženja, zabavu i sport.

Naravno, u tu svrhu bi moralo ući niz drugih pitanja: korištenje prirodnih vrjednota i korištenja vodnih površina. Napominjem da su u Jajcu objekti iz doba Austrougarske gotovo u potpunosti nestali, uništeni, a pitanje je i šta će biti s industrijskim objektima? Naravno da rješenja postoje.

Možda još bitnije je pitanje: kako motivirati i očuvati zelene površi avlija, bašči, đulbaščii i općenito – kako ozeleniti grad?

Za razliku od mnogih gradova u BiH, umjesto umjetnih tzv. pejsaža i cvjetne ornamentike, slične postojećim provincialskim prostorima, diljem Austougraske Jajce se posmatra, tretira sasvim drugacije. U periodu osmanlijske vladavine uticaj istočnjačke tradicije i stila življenja bio je snažan.

Sem stambene arhitekture, još uvijek prepoznatljivoj, malo se ili malo ko je isticao da je zelena površ – zelena arhitektura (malo sam dodirnuo to u prikazu: Jajačka bosanska kuca) u obliku avlijskih cvjetnjaka, bašti, đul bašti, bila inkrustrirana u svakom ansamblu kuća, ulica-mahala tako da nije ni bilo nekih potreba za javnim zelenim površinama. Sem toga, Jajce je bilo bogato bujnim zelenilom neposredno u gradu, oko grada, duž vodotoka…

U samom gradu je bio prostor vodopada prirodan, lijep i bio je stvarna rijetkost.
Ne manje zanimljiv prostor bio je nešto uzvodnije i nizvodnije, od vodopada. Kanjon na tom prostoru je predstavljao i jeste prirodna rijetkost u geološko-petrografsko- geomorfoloskom smislu i svakako hidrološki.

Upravo ovo navedeno dovelo je do specificnih planiranja i korištenja prostora Jajca već od vremena odmah po uspostavljanju austrougarske vlasti i znane nam  industrializacije koja i nije mnogo vodila računa o zaštiti prirode… Na rubu kanjona je izgradjen hotel i park od hotela do Vrbasa sa stazom setalisnom do Plivskog vodopada.

Park je bio namijenjen gostima, posjetiocima ondašnjeg hotela Grand.
Jedan drugi park je izgrađen ili tačnije organiziran nešto uzvodno po rijeci Vrbas u odnosu na Plivski vodopad, ali je bio izravno vezan za rijeke i za vodopad. Tako su i koncipirane staze koje su vodile u taj prak.

U Jajcu je taj park bio nazivan Vrbaski, Bibićevim, Turkovim…

Pomenuti park je bio povezan mostom sa parkovskom površinom na desnoj strani Vrbasa. U biti taj desni dio parka je bio koncipiran kao vidikovac. Što uopće nije bilo čudno. Sa te površi gledalo se na vodopad, tvrđavu, kanjon…

Nekih većih arhitektonsko-građevinskih zahvata taj prostor nije doživio. Naprotiv. Prirodnost je bila veoma očuvana.

Na lijevoj strani Vrbasa, u podnočju Varošnica,  formiran je pomalo romantičan dio parka sa stazama posutim kvarcnim šljunkom, sa mnogo parkovskih klupa, hladnjakom iz drveta unutar kojeg su bile kružno postavljene klupe… Na mnogo mjesta u tom dijelu parka izgrađeni su ukrasni zidovi iz sedre, uz adekvatno angažirano rastinje i postojali su dijelovi koji su uistinu odavali osjećaj diskretne izdvojenosti…

U tom dijelu parka nalazila se kuća baštovana Turka, nekoliko manjih staklenika – rasadnika za cvijeće i veća površina je bila koncipirana kao rasadnik visokog rastinja. Parkovske staze su bile usmjerene ka vodopadu prateći tok Vrbasa. Staza do vodopada je bila usječena u matičnu sedru, a kako se nalazila neposredno uz r. Vrbas bila je postavljena drvena ograda- rukohvati,

Na jednom mjestu bilo je izvedeno proširenje (plato) isto omeđen rukohvatima, a služio je da i iz malo veće udaljenosti se moglo uživati u pogledu na bujan, moćan vodopad koji je rasipao vodu,  te je izmaglica vječno psrisutna stvarala duge…

Dugo godina sve, do početka osamdesetih godina,  ovaj prak je živio. Štoviše,  ostvarena je i poboljšana ponuda na samom vidikovcu. Kućica Turka (u kojoj je živio) polako je propadala tako da zadnji korisnici tog objekta bilo je Književno udruženje „Zraci“… Staklenici su stavljeni u van funkciiju obzirom da je JKP “komunalno” izgradilo cvjecaru na drugom mjestu…

Park je održavan , ali ne i obnavljan, nisu uvedene neke novine, novi sadržaji što je, naravno,  vodilo ka “zaboravu”. Ukidanjem mosta preko Vrbasa vidikovac na desnoj strani je postao nefunkcionalan… Polako prepušten samouništenju… Ipak,  park na lijevoj strani Vrbasa živi još  dugo, ma i sa malo održavanja, bez investiranja do početka radova “na sanaciji” vodopada bio je funkcionalan, odnosno uz saasvim mala ulaganja mogao je biti očuvan u onom obliku kakvom je bio i koncipiran.

No, radovi zu zahtjevali pristupne puteve mehanizaciji, teškim vozilima što je dovelo do probijanja radnih puteva u samom parku, a što je bio uvod u potpunu devastaciju ovog prostora. Nastavljeno dalje, javnosti sasvim nepoznatim budućim namjenama prostora. Tako da jedan od prvih austrougarskih parkova, sav orjetiran vodopadu i tako koncipiran, praktično nestao.

Do kada? Park niže hotela Granda nestao je davno i da bude lošije – .materijal zemljani od gradnje Doma kulture sručen je u kanjon naprostore bivšeg parka i staze…
Zelena površ – park kod Željezničke stanice je takođe uništen. Uništene su zelene površine kod nekadašnjeg hotela Plive, takođe iz austrougarskog perioda…

 

 

(Jajce Online/Z.Plivac)