Adam Šukalo: Pismo jednog apatrida

piše: Adam Šukalo

Nije ovo pismo o meni, jer nisam ja apatrid, ni u formalnom, ni u fizičkom smislu, iako bi Milorad Dodik očigledno želio da jesam. Naslovljeno je svima onima koji su morali napustiti, a i onima koji se spremaju da napuste našu otadžbinu.

Ti si kao onaj…kako se ono Željka zove…kako…apatrid, e to…bez zemlje, ljudi, države…ha ha ha“, reče Predsjednik Republike Srpske, odgovarajući mi na Posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, nadovezujući se na svoju prethodnu kletvu „jedva čekam da poslije izbora postaneš  sirotinja i da kad prođem pored tebe da ti udijelim“.

Nije ovo pismo o meni, nije ni naslovljeno predsjedniku Republike Srpske, jer nisam ja apatrid, ni u formalnom, ni u fizičkom smislu, iako bi on očigledno želio da jesam. Naslovljeno je svima onima koji su morali napustiti, a i onima koji se spremaju da napuste našu otadžbinu.

Apatridi su, za one koje ne znaju, poput našeg predsjednika, lica koja nemaju državljanstvo nijedne postojeće države. Kažu da apatridi nastaju po rođenju ili nakon rođenja.

Ne vjerujem da je on mislio da ću apatrid postati tako što će mi on oduzeti državljanstvo, nije on to učinio ni hiljadama mladih, radno sposobnih, koji su zbog teškog siromaštva zauvijek napustili našu otadžbinu. Otišli su i nemaju namjeru da se vrate više u ovakvu državu u kojoj su se jedino mogli nadati prolasku na tiketu u nekoj od hiljadu kladionica koje su otvorene u skoro svakoj mjesnoj zajednici ili kvartu većih gradova. Danas je ovdje vjerovatnoća za uspjeh baš tolika kolika je da pogodite 3 utakmice iz keca u dvojku! Nažalost, tolika vjerovatnoća je da se oni vrate u Republiku Srpsku.

Pišem o svima onima koji su, nažalost, postali većina, a koji su shvatili da ih je njihova otadžbina i oni koji je predstavljaju odbacila, baš kao apatride neka strana država.

Šta su to dobili od otadžbine za koju su se njihovi očevi borili, a mnogi dali zdravlje, krv i život?

Da li su dobili posao od koga mogu živjeti, usavršavati se, napredovati, podići stambeni kredit, oženiti se ili udati i sutra imati djecu? Ne, nisu to dobili, nisu za tu priliku mogli ni da se izbore u ovom društvu u kojem caruje partokratija, nepotizam, korupcija i negativna selekcija.

Zaista, ko danas ima vremena za isprazne sastanke odbora političkih partija u kojima ne postoji ideja kako ovakvu situaciju preokrenuti i šta je to od ideje naše otadžbine i ostalo. Nažalost, ima još mnogo partija koje upravo tako privlače mlade da uđu u te stranke i tu čekaju šansu kao na birou za zapošljavanje.

Da li trebaju vjerovati u ideju  predsjednika koju on naziva jaka, snažna Republika Srpska, u kojoj on jede suši na vrhu robne kuće Boska, a brojne nekretnine i automobile isplaćuje  u ratama od GRAND provizija koje dobija, ugrađujući se softverski u svaku javnu nabavku, a većina naroda ne može da plati ni hranu, račune za struju ili vrtić za dijete. To nije jaka, već ponižena Srpska, koja je uništena iznutra, tako što su joj uništili privredno-finansijski sistem, baš onako kako priželjkuju naši protivnici.

Koga onda ovdje treba da bude sramota, one koji su stvorili ovakav vrijednosni sistem ili one koji zauvijek odlaze odavde, jer ne mogu da podnesu taj bijedni osjećaj koji im je svakodnevno nametnut. Sramota je na strani onih koji su takav sistem stvorili i uvijek ću se buniti protiv takvih, bez obzira iz koje političke opcije dolaze, a da budem iskren, ima ih u oba bloka.

Da li trebaju da vjeruju u referendum? Ne možeš narod nahraniti lažnim patriotizmom u obliku referenduma na leru! Porodice žrtava proteklog odbrambeno otadžbinskog rata traže pravdu, a pravdu su pojeli za večeru svi oni koji su prihvatili ovakvo pravosuđe i nisu se pobunili. Zato oni danas nemaju pravo više da vode Republiku Srpsku i svi do jednog treba podnesu ostavke na funkcije koje obavljaju.

Dilema ’ostati ili otići’ nije dilema koju treba prihvatiti. Pitanje koje treba da postavimo sebi je da li smo i sami odgovorni za životnu i društvenu situaciju u kojoj se nalazimo? Šta smo i da li smo sve pokušali da je promijenimo? Jesmo li na kraju postali apatridi u vlastitoj otadžbini koju su naši očevi stvorili, dok su drugi čuvali položaje sa kojih su uspješno mogli da švercuju cigaretama, alkoholom i naftom? Ti psi rata danas postadoše ugledni građani i visoki funkcioneri koje treba moliti i koji udjeljuju. Zaista, sad treba da proradi inat, prkos i da se odupremo svom nemoralu i beščaću koje vlada na svakom mjestu.

Moj izbor je jasan. Izbor je vjera u našu otadžbinu i borba protiv onih koji su nas sve zbog  straha  od gubitka moći doveli u ovakvu situaciju. To je borba za našu djecu, za svu djecu, i rođenu i onu koja tek treba da se rode. Ne prihvatam da je kasno i da nema više vremena. Kasno je jedino da čekamo neke izbore da dođe do promjene. Promjena kreće od nas, već danas, a ne sutra jer sutra će sigurno biti već kasno. Dužnost nam je da preuzmemo odgovornost da nam djeca ne bi postala apatridi i da nas jednog dana ne pitaju ’a šta je to, tata, bila Republika Srpska?’.

Osjećaj odgovornosti koji imam jači je od bilo kog poniženja, uvrede ili prijetnje koje dobijam sve ovo vrijeme i to je ono u šta vjerujem. Vjerujem u Republiku Srpsku u koju će se vratiti i oni koji su otišli silom prilika i trbuhom za kruhom, a i oni koji nisu ovdje vidjeli nikakvu perspektivu za sebe i djecu ako ih imaju. Za taj osjećaj živim i u tu ideju vjerujem, jer to želim i dugujem  i svojim sinovima Danilu i Lavu. Dugujem im šansu da žive, školuju se, rade i stvore porodice tamo gdje su njihovi korijeni. Ne želim da na pak tregere, koji užasno nerviraju predsjednika, zakačim kofere i otisnem se u nepoznato i postanem apatrid.

Da vjera pobijedi strah!

 

 

(Buka)