Pukovnik OS BiH iz Sarajeva svaki dan trči na posao 10 kilometara i ne kasni

Dok većina ljudi u Sarajevu na posao dolazi pješačeći, vožnjom u krcatim tramvajima, autobusima ili vlastitim automobilima, 52-godišnji Sarajlija Šaban Žunić na svoje radno mjesto najčešće dolazi trčeći.

Ovom strastvenom ljubitelju sporta ne smetaju ni kiša, snijeg, debeli minusi, niti godine, da od kuće do posla pretrči barem 10 kilometara, piše portal “Faktor.ba”.

“Živim u Briješću a radim na Bistriku. Najkraća ruta od kuće do posla iznosi 10,1 kilometar. Kada god trčim uvijek dođem na vrijeme na posao, a kada koristim auto ili gradski prevoz uvijek zakasnim bez obzira na vrijeme kada krenem. Zbog gužvi se nikad ne mogu osloniti na vožnju, a kada trčim znam da mi uvijek treba oko 45 minuta”, priča pukovnik Oružanih snaga BiH.

Njegove kolege su navikle na to, pa im nije čudno vidjeti Šabana kako na posao stiže u sportskoj opremi zadihan i oznojen.

“Imam uslove na poslu da se presvučem i onda počinjem da radim. Kolege me već znaju, znaju da ja tim životom živim, da je normalno da dođem na posao trčeći bez obzira na to pada li kiša, snijeg ili je sunce. Do posla i sa posla kući trčim kad god nemam nekih neodložnih obaveza. Vrlo često odavde trčim i do vrha Trebevića, dokle mi treba oko sat i 45 minuta. Trčao sam i na minus 15”, ističe Žunić.

Poneki čudni pogledi prolaznika, dobacivanje ili prskanje automobila na putu od kuće do posla i obratno, mu, kako kaže, ne smetaju.

“Ne osvrćem se na to, samo gledam naprijed, želim sebi dobro i tako radim. Prije su mi uvijek govorili ‘vidi budale što trči’. Sada je ipak došlo vrijeme da mi više govore ‘ti si pametan'”, priznaje ovaj Sarajlija.

Prisjeća se i jedne anegdote sa trčanja.

“Prije dvije godine imao sam jednu nezgodu, koja bi se mogla svrstati u rubriku ‘vjerovali ili ne’, jer me tokom jednog trčanja u glavu pogodio avion na daljinsko upravljanje. Preživio sam taj incident i danas sam na nogama kojim trčim. Volim se našaliti i kazati, ‘u pitanju je bila naša tvrda bosanska glava'”, priča Žunić.

Ovaj diplomirani inženjer mašinstva i pukovnik Oružanih snaga BiH trči već više od 35 godina, a danas je član Atletske rekreativne lige u Sarajevu i ponosni vlasnik mnogobrojnih medalja i priznanja. Na pitanje zašto trči, ističe da “bez trčanja ne može”.

“Trčim od osnovne škole. Ranije kada bih se zasitio učenja trčao sam jer mi je to bio najbolji način oduška. Trčanje me uvijek činilo ispunjenim, pogotovo kada dođete do zacrtanog cilja i kada kažete sebi ‘uspio sam’. Trčanje je za mene najbolja škola testiranja vlastitih mogućnosti, upornosti i dometa. Ne ovisite o drugima, već sami sebi postavljate ciljeve. A napredak mjerite kroz pređene kilometre ili popravljanjem vlastitih rezultata. Stalno pomjerate vlastite granice. Ne treba sve gledati da cilj bude pobjeda, da se bude bolji od drugih, već je najveća pobjeda osjećaj vlastitog zadovoljstva nakon odrađenog treninga ili prolaska kroz cilj”, ističe Žunić, dodajući da najviše voli osjećaj nakon trčanja kada vidi znoj koji je prolio, jer tada zna da je dao sve od sebe i da je uložio puno napora.

“Trčanje je od mene napravilo osobu koja nikada ne odustaje, ne samo u trčanju već me i dan danas kali kao čovjeka, gledajući na život sa puno optimizma”, govori.

Veliko zadovoljstvo predstavlja mu i činjenica što svojim primjerom predstavlja drugima inspiraciju.

“Posebno mi je drago kada vidim da je neko zavolio trčanje kroz mene i da su mi se pridružili u trčanju. Iza sebe imam jako puno utrka, pa i skromnih rezultata, ali svojim najvećim uspjehom smatram što sam lični primjer svojoj porodici, djeci iz komšiluka, prijateljima i mnogim drugim koji su krenuli mojim stopama. Ponosan sam na svoje sinove Armina i Emraha koji sa mnom treniraju. Oni su mi inspiracija da i dalje trčim jer se međusobno motivišemo tako što ja njima kažem: ‘Ja ću prestati trčati kad me vi pobijedite'”, priča ovaj strastveni trkač.

Kaže kako svaki slobodan trenutak koristi upravo za trčanje, te da ne postoji izgovor da se nešto ne može stići.

“Uvijek se nađe slobodnog vremena. Minimalno 5-6 puta sedmično nađem vremena za trening kako bi održao takmičarsku formu. Ako je neka bazna priprema, recimo zimi, oko 70 do 100 kilometara pretrčim sedmično. Već u proljeće, kada ima više takmičenja, tada trčim manje i radim ciljane treninge kako bi se pripremio za određene trke. Svako može naći vremena za sport, samo je volja bitna. Ja ne volim sjediti, kada god imam slobodnog vremena izađem. Hvala Bogu pa živim u Sarajevu gdje ima puno brda i planina, pa barem jednom sedmično skoknem do Trebevića. U tome je zdravlje”, priča Žunić, naglašavajući da skoro nikada ne dolazi u stanje da mu je mrsko trčati.

To što ga zdravlje godinama dobro služi zahvaljuje upravo svom načinu života.

“Pored toga što redovno trčim, vodim računa i o ishrani. Živim spartanskim životom, ne pušim ne pijem. Zbog toga me zdravlje odlično služi i u ovim godinama. Ne sjećam se kada sam se zakašljao, dokazano je da je trčanje jako zdravo za ljude. Svi koji me poznaju, kažu da izgledam mnogo mlađe u odnosu na moje vršnjake ili mi zavide na dobroj liniji”, govori Žunić.

Iako je zakoračio u šestu deceniju života, godine mu ne predstavljaju nikakvu prepreku za redovno trčanje.

“Ne osjećam veći umor sada. S vremena na vrijeme osjetim da mi treba malo više vremena za oporavak, i to je sve. Ima puno momaka koji su bolji od mene na trkama, ali meni nije cilj biti najbolji nego što duže ostati u nekoj dobroj formi, da budem konstantan. Ja često kažem ljudima kada se hvale kako su nekada imali neki uspjeh ‘i hrđa je imala sjajnu prošlost’. Ja volim kada je neko dugo uspješan u svojoj branši”, ističe Žunić.

Poručuje da bi svako trebao da se bavi bilo kojim sportom, ali da je trčanje najbolje upravo iz razloga što ništa osim patika i volje nije potrebno.

“Za razliku od nekih drugih sportova za koje vam treba posebna oprema, dvorana ili slično, za trčanje vam bukvalno trebaju samo patike i da izađete vani. Gdje god da izađete možete naći mjesto za trčanje, bilo da je u pitanju park, asfalt, po brdima, planinama, atletska staza, samo je bitno izaći i napraviti prvi korak. Generalno je problem ljudi u Bosni što sve hoće ali od sutra. Ono što želiš sigurno nećeš sutra, a ne treba ni danas nego odmah. To sutra treba zaboraviti, kao i to treba. Počni odmah, tako ćeš jedino uspjeti”, poručuje Šaban Žunić.

(Faktor.ba)