Politička ideologija ili vjera?

U svijetu u kojemu se religije i njihovi pripadnici sve više bude i žele političku zajednicu ustrojiti prema svojoj viziji života, napose u onim političkim zajednicama u kojima su u većini, naš autor pokušava takva religijska tumačenja zaustaviti i naziva ih totalitarnim zasićenjem javnoga prostora religijom.

Pred sobom imamo djelo hrvatskoga teologa Miroslava Volfa, Pod istim krovom: religije i globalizacija, za koje je slavni kanadski filozof Charles Taylor napisao da „pruža prodoran i pronicljiv stav o zbiljama religijske mržnje i međusobnog uvažavanja, čak i prijateljske razmjene među religijama“, dok je jedan od najznačajnijih židovskih suvremenih mislilaca, rabin Jonathan Sacks, napisao da je ovo „izvanredno i pravovremeno djelo jednoga od velikih teologa našega vremena“.

Djelo je to golemoga opsega istraživanja. Na tristotinjak stranica autor želi odgovoriti na zaista goruće pitanje globaliziranoga svijeta (ali ne samo globalnoga, već i konkretnih političkih zajednica) – kakav je odnos globalizacije i religije? Pritom se nameće niz dodatnih obrađenih pitanja, od kojih ćemo spomenuti samo neka: 1) na koji način globalizacija može odgovoriti na rastuću ulogu religija u privatnim, društvenim i političkim životima sljedbenika tih religija?; 2) na koji način sama religija, sa svojim univerzalističkim ali i „totalitarnim“ stavovima o sebi i drugima, može doprinijeti globalizaciji? te 3) na koji način svjetske religije [1] međusobno mogu živjeti u istome prostoru, s ciljem dobroga života (flourishing) čovjeka, društva i političke zajednice?

Iako je ovo veliki opseg tema, Miroslav Volf se odmah na početku „ograđuje“ od pružanja cjelovitih odgovora, napomenuvši kako je ovdje riječ tek o grubom ocrtu: „Specijaliste među mojim čitateljima molim da pri razmatranju odnosa religija i globalizacije zaškilje očima kako bi ispitali grubi ocrt koji ovdje pružam, uvažavajući njegove bolje strane kao pukoga nacrta“. Iz tog razloga, ovo djelo ne služi samo kao pregled najvažnijih problema, ne služi samo kao davanje usmjerenja na koji način se odnos globalizacije i religije može istraživati i rješavati, već, što je najvažnije, pruža materijal za raspravu o dobrome životu čovjeka u globaliziranom svijetu. Također, ono predstavlja i poziv da pripadnici drugih svjetskih religija, ali i, ključno, oni nereligiozni iznesu svoja viđenja o dobrome životu u svijetu u kojemu religija ima sve veću ulogu.

Zbog čega je ovaj Volfov poziv važan? Ponajprije stoga što on na normativan način ustanovljuje da se: a) religija ne može izgnati iz javnoga prostora (pa i političkoga!) i b) da religija ne smije, na političkom planu, služiti samo interesima sljedbenika religije, čime se religija pretvara u ideologiju.

Ovo su naizgled dvije kontradiktorne tvrdnje. S jedne strane autor tvrdi da pripadnici svjetskih religija ne trebaju svoju vjeru živjeti samo u privatnome prostoru (koji ne uključuje samo njihov dom i vjersku zajednicu, već i širi društveni prostor), nego i u javnosti (koja uključuje ono područje političkoga, u smislu zakonodavstva i utjecaja na političke procese), a s druge strane smatra da religija ne smije “totalitarno okupirati“ taj politički prostor. Ova druga tvrdnja u prijevodu znači: zakoni neke političke zajednice ne smiju biti oblikovani prema Božjim zakonima, [2] tj. rečeno sekularnim terminima: prema zakonima određene svjetonazorske zajednice.

U ovome prvome – dakle u tvrdnji da religiju ne treba potisnuti u privatni prostor – Volf se slaže sa stavom Nicholasa Wolterstorffa koji, u časopisu Political Theology iz 2013. godine (u cijelosti posvećenu raspravi o Volfovoj Javnoj vjeri), smatra da Volf, umjesto Rawlsove liberalne koncepcije „javnoga uma“, zastupa „načelo ‘jednakoga glasa’ – svi odrasli građani imaju pravo govoriti o političkim pitanjima i pravo da to čine svojim glasom, religijskim ili areligijskim“. [3]

Čini mi se da se u ovome otkriva jedan od ključnih elemenata suživota globalizacije i religije. Na općemu planu, želja autora je da građani globaliziranoga svijeta načelno prihvate da svjetske religije zastupaju vizije moralnog života koje valja poštovati i onda kada se s njima ne slažu. No čini mi se da je to moguće jedino ako taj opći, svjetsko-globalni plan prenesemo na konkretnu političku zajednicu. Upravo se u političkoj zajednici odigrava igra najviših uvjerenja pripadnika određene religije te zakonodavstva i političkih procesa koji, prema uzusima liberalne demokracije i sekularne države, trebaju biti utemeljeni tako da pogoduju svim članovima društva, religioznim ili areligioznim. Drugim riječima, da pretumačimo autora: ukoliko želimo da religijski stavovi o životu budu poštovani u globaliziranom svijetu, religija na lokalnom planu (planu konkretnih političkih zajednica) treba djelovati tako da ne narušava prava, autonomiju i slobodu vjerovanja onih koji tu religiju ne prihvaćaju ili je možda čak smatraju i lažnom. S druge strane, kako bi religija prihvatila globalizacijske procese (one koji vode dobrome životu čovjeka, jer mnogo globalizacijskih procesa, kako i sam autor navodi, u bitnome narušavaju dostojanstvo pojedinaca i zajednica), politička zajednica treba poštovati postojanje religijskih glasova, dati im pravo glasa, pa i političkoga djelovanja. Nadalje, uvažavajući pravo glasa predstavnika svih religija i javnosti njihovih argumenata ona se, prema Volfu, treba suobličavati u zajednicu koja vodi dobrome životu svih pripadnika toga društva, religioznih i nereligioznih. Ovo se čini kao vrlo težak, gotovo nemoguć zadatak i njemu Volf pristupa i kao teolog (koji tumači teološku tradiciju tako da insistira na njezinim unutarnjim resursima koji prihvaćaju pluralnu demokraciju) i kao politički filozof (kada promatra mjesto religije u liberalnim demokracijama). Pritom upućuje dva snažna poziva – areligioznim pripadnicima društva da prepoznaju religijski potencijal koji doprinosi dobrome životu svih građana i religioznim pripadnicima društva da se okrenu unutarnjim resursima svojih religija koji podržavaju pluralnu demokraciju.

Pred političku zajednicu, najprije pred sekularnu državu, postavlja se zadatak prihvaćanja religijskih glasova koji, kako smo rekli, jesu univerzalni, ali su i „totalitarni“, u smislu da predstavljaju vizije dobroga života koje nužno ishode iz prihvaćanja totaliteta njihove vjere i čitavoga skupa moralnih propisa koji se ne tiču samo privatnoga, već i javnoga života pojedinca. Zbog toga može odveć lako doći u opasnost osnovna postavka dobroga života areligijskih pripadnika društva, a to je njihova autonomija i sloboda življenja u skladu s vlastitim uvjerenjima. Autor je toga bolno svjestan kada piše: „Glavni razlog za sumnjičavost je opažanje da su sljedbenici svjetskih religija uglavnom vjerski isključivi, a to opažanje prati uvjerenje da je prihvaćanje vjerske isključivosti duboko neusklađeno s prihvaćanjem pluralizma kao političkog projekta“. [4]

Način na koji Volf pristupa ovome problemu ukazuje na njegovu duboku privrženost vlastitoj kršćanskoj vjeri i na potpunu svjesnost o pluralnim društvima u kojima živimo. Naime, autor neprestano naglašava – kako u ovoj tako i u knjizi koja joj prethodi, Javnoj vjeri – unutarnje resurse religije za prihvaćanje pluralne demokracije. Ti resursi se, možda i prvenstveno, temelje na načelu slobode vjerovanja te na razlikovanju između političke i religijske zajednice, što su načela za koja svaka velika religija ima unutarnje resurse da ih prihvati. Oni se temelje i na Zlatnom pravilu, što ga u raznim varijantama sadrže sve te religije, a koje glasi: „Ne čini drugome ono što ne želiš da on čini tebi.“ U insistiranju na tim unutarnjim resursima, smatram, sastoji se autorov glavni doprinos ovoj velikoj raspravi. On ne prihvaća pojednostavljena rješenja pojedinih sekularista da su religije nužno nasilne kada uđu u javni prostor, ali također ne prihvaća ni stavove gorljivih pripadnika religijskih zajednica da društvo i politiku, napose gdje su u većini, trebaju preurediti u skladu s vlastitim uvjerenjima. Velika je to opomena i naputak sve snažnijim glasovima na našim prostorima (ali i gotovo čitave istočne Europe) koji smatraju da je potrebno obraniti ono što nazivaju „kršćanskom civilizacijom“ ili „europskom kršćanskom kulturom“ od prodora liberalnih politika oličenih u sekularnim državama. [5]

No, je li vizija unutarnjih resursa religije koje podržavaju pluralnu liberalnu demokraciju – kako pluralizam u međureligijskom dijalogu, tako i liberalnu demokraciju u djelovanju na javnom prostoru, društvenom i političkom – naprosto utopijska? Jer, reći će Volf u ovome djelu, koje predstavlja „sažetak onog o čemu je do sada pisao“, ne samo da su „globalizaciji potrebne vizije dobroga života koje pružaju svjetske religije“ nego, još i više, upućuje na „unutarnje resurse religija kako bi konstruktivno međusobno djelovale i doprinijele međusobnom boljitku“. Ovako postavljena vizija, a rekao bih i glavna teza knjige, za sobom povlači mnoge posljedice ne samo u odnosu na religijske resurse, već i odnosu na društveni i politički plan unutar kojega sljedbenici tih resursa djeluju. Ove dvije dimenzije religija, ona unutarnja, njezinih resursa i izvanjska, njezina djelovanja na javnom području, međusobno se uvjetuju. Primjerice, ukoliko imamo religiju koja u svojim unutarnjim resursima ne posjeduje mogućnost za pluralizam (ili posjeduje ali ga njezini sljedbenici u danom političkom i geografskom području ne prepoznaju), onda će logična posljedica šire društvene i političke javnosti na tu religiju biti isključenje religije iz javnog prostora. Zbog čega? Naprosto zato jer će biti neprestani uzrok sukoba i nasilja.

Drugim riječima, o unutarnjim resursima pojedine religije ovisi hoće li ta religija, Volfovim riječima, „osnažiti politički pluralizam, kulturu poštovanja i pomirenje“. Zbog toga on neprestano, ali zaista gotovo pa homiletički ponavlja da svjetske religije, a napose kršćanska koje je on pripadnik, posjeduju te resurse da budu „prijateljski nastrojene prema pluralističkim demokracijama“, koje, povratno, trebaju biti izvorno pluralne i time prijateljski nastrojene prema religiji. [6] A upravo je to dimenzija od presudne važnosti u omogućavanju osnovne teze knjige – da religija itekako može doprinijeti globaliziranom svijetu sa svojim vizijama dobroga života.

No, što ako tomu nije tako? Što ako religije u svojim teološkim utemeljenjima i tradicijama posjeduju unutarnje resurse za takav pothvat, što nam autor u ovoj knjizi zorno pokazuje, ali su toliko isprepletene s raznim etničkim, rasnim, klasnim, konfesionalnim uzusima (koji su u svojoj naravi isključivi) da govor i vraćanje na plemenite resurse ostaje samo wishful thinking? Nije li to realnost religijskih zajednica u političkoj zajednici? Taj govor zaista jest utemeljen na svetim tekstovima tih tradicija, ali što ako je praktički neizvediv u konkretnom društvenom i političkom prostoru? Autor prepoznaje ovu opasnost i tvrdi da se razlog zbog kojega religije napuštaju svoje unutarnje resurse i posežu za političkom moći sastoji u njihovu prianjanju uz sve te etničke, rasne i druge dimenzije.

U svijetu u kojemu se religije i njihovi pripadnici sve više bude i žele političku zajednicu ustrojiti prema svojoj viziji života, napose u onim političkim zajednicama u kojima su u većini, naš autor pokušava takva religijska tumačenja zaustaviti i naziva ih totalitarnim zasićenjem javnoga prostora religijom – jedna jedina konkretna religija je prožela, zaposjela, kolonizirala cjelokupan javni prostor. Ne samo to, nego ih on poziva na razumijevanje da kršćanstvo nije „kultura“ ili „civilizacija“ – i nadasve ne „politički nametnuta kultura ili civilizacija“ – već način života koji, da dodamo ovome, možda i najbolje cvjeta (flourish) u kontekstu progona i društvene marginalizacije, što odgovara i njegovu iskustvu života sina pentekostalnog pastora u bivšoj Jugoslaviji. Jer, nije li nam povijest pokazala da oni religijski resursi koji pluraliziraju društveni prostor i ostavljaju mjesta za „drugoga“, najbolje izlaze na vidjelo kada je religija u društvu politički i društveno marginalizirana, pa čak i progonjena? Upravo je proganjanje kršćanskih manjina bila konkretna prigoda za kršćanstvom nadahnuti izričaj pluralističke demokracije, što nam Volf zorno pokazuje na primjeru Rogera Williamsa, „oca“ pluralističke demokracije u SAD-u. To, naravno, ne znači da je najbolje mjesto religije, a pogotovo njezinih sljedbenika, u progonstvu, već da marginalizacija religije (što se pokazalo i u našem slučaju u Jugoslaviji) na površinu iznosi upravo njezine resurse za pluralnošću i dijalogom, a potiskuje želju za političkom moći i dominacijom nad čitavim društvom. [7]

Slika progonstva, slika gubitka političkoga utjecaja, koju spominje i autor ne samo iz perspektive vlastitoga iskustva u bivšoj Jugoslaviji već i iz perspektive ranokršćanske povijesti, [8] potrebna je kako bi religija mogla živjeti što je više u skladu sa svojim izvornim pozivom. Ona je također potrebna kako bi se ukazalo na to da je kršćanstvo bilo najživlje te živjelo u skladu sa životom svojega utemeljitelja upravo onda kada je bilo odmaknuto od političke i društvene moći te se usredotočilo na moć svjedočenja i primjera življenja pojedinaca i zajednice.

Ovdje se može postaviti i daljnje pitanje: nije li želja religije za političkim i društvenim utjecajem pretvaranje te religije iz načina života koji se slobodno prihvaća, u regule i pravila koja potvrđuju i brane „kršćansku zapadnu civilizaciju“, što je mantra mnogih branitelja kršćanske vjere u javnosti? I ne pretvara li se time kršćanska vjera neizbježno u političku ideologiju? Volf će na jednom mjestu napisati: „Kršćani su stoljećima različito mislili o slobodi i prisili jer su povezali vjeru, društvene običaje i državu te su rekonfigurirali vjeru tako da se uklapa u svrhe koje su joj namijenili“. [9] No, je li onda možda svaka rekonfiguracija vjere u svrhu uklapanja u svrhe koje joj kršćani namjenjuju u političkom prostoru, ujedno i zloporaba kršćanske vjere? Drugim riječima, je li Volfov ranije citirani stav iz Javne vjere u kojemu tvrdi da iako „Božji moralni zakoni imaju univerzalnu valjanost, vjerujem da se mogu uvesti kao zakoni države samo putem pravomoćnih demokratskih procesa, a ne protiv volje naroda“ također predstavlja ‘rekonfiguraciju’ kršćanske vjere i njezino izobličenje, pa makar se i većina složila s uvođenjem „Božjih moralnih zakona“ u zakonodavstva liberalnih, pluralnih i sekularnih država? Uzmimo samo banalan primjer: zamislimo političku zajednicu, liberalno-demokratsku, u kojoj su većina stanovnika pripadnici vrlo konzervativne vjerske zajednice. Po njihovim uvjerenjima, preljub predstavlja teški prijestup koji valja sankcionirati. Oni potom taj „Božji moralni zakon“ demokratskim procedurama (referendumom, parlamentarnom većinom…) nastoje uvesti kao zakon političke zajednice. Radi li se ovdje o poštovanju demokratskih procesa ili o suspenziji liberalne demokracije tim istim procesima? I, poglavito, radi li se ovdje o poštovanju Zlatnoga pravila?

Da zaključimo: možda ste primijetili da je ovaj tekst prožet upitnim rečenicama. Razlog tim upitnicima nalazi se u naravi knjige koja s jedne strane pruža normativno gledište jednoga teologa (a takva gledišta vape za postavljanjem pitanja), dok s druge neprestano poziva na raspravu o gorućim pitanjima današnjice, odnosu religije i širega društva, političke zajednice, pa u konačnici i globalizacije. I to čini tako da duboko kopa po svojoj vjerskoj tradiciji ne bi li pokazao kako kršćanska vjera zaista pruža viziju dobroga života koja može doprinijeti boljitku svih građana u visoko pluraliziranim društvima.

Thomas Mann je u Doktoru Faustusu na jednom mjestu napisao: „Teologija uopće ne može biti moderna, što joj možemo priznati kao njezinu veliku prednost“. [10] Volf svojim ustrajavanjem na onome najboljemu što mu kršćanska predaja donosi, na ustrajavanju na distinktivnosti svjetskih religija, pa čak i priznavajući i potvrđujući isključivost svjetskih religija u njihovim stavovima o najvišoj stvarnosti, ali i u političkim stavovima, [11] u najboljem je smislu „nemoderni teolog“.

I dok čeka na prijedloge vizija dobroga života u pluralnom društvu koje traže potvrdu identiteta religijskih i areligijskih pripadnika društva u javnom prostoru, Miroslav Volf, poput Posljednjega čovjeka u Nietzscheovom Zaratustri o kojemu govori u epilogu knjige, čeka ozbiljnu raspravu i – trepće.

Zoran Grozdanov

Pogovor hrvatskom izdanju knjige Miroslava Volfa Pod istim krovom: religije u globaliziranom svijetu koja uskoro izlazi u izdanju Ex Librisa


[1] Volf pod svjetskim religijama smatra „’sekundarne’ ili ‘svjetske’ religije, a među njima prvenstveno budizam, konfucijevstvo, hinduizam, židovstvo, kršćanstvo i islam“ (str. 11).

[2] Iako je to kod autora dvojbeno. Bez obzira na to što zastupa stav da temelji političkih odluka ne smiju biti vjerski, što dovodi do totalitarnog zasićenja religije, on će ipak u svojoj prethodnoj knjizi Javna vjera napisati sljedeće: „Iako sam suglasan da Božji moralni zakoni imaju univerzalnu valjanost, vjerujem da se mogu uvesti kao zakoni države samo putem pravomoćnih demokratskih procesa, a ne protiv volje naroda“ (str. 170).

[3] Nicholas Wolterstorff, „Miroslav Volf on Living One’s Faith“, u: Political Theology 3/2013., str. 725. Slično tome i Volf, „U argumentima za javne odluke koje se imaju zakonski provesti ne bismo trebali preferirati pozivanje na religijske ili ideološke autoritete (kao u političkim sustavima s službenom religijom ili ideologijom) niti podrediti religijske razloge generičkim „javnim razlozima“ (kao u političkim sustavima vođenim „liberalizmom javnog uma“). Umjesto toga, svaki građanin i svaka zajednica treba biti slobodna pozvati se na svaki razlog koji nalaze uvjerljivim – i to trebaju činiti na način za koji se nadaju da će biti uvjerljiv njihovim sugrađanima koji ne dijele njihovu sveobuhvatnu životnu perspektivu“. Pod istim krovom, str. 104.

[4] Pod istim krovom, str. 105.

[5] Najeklatantniji primjer takvih, Volfovim rječnikom, „pogrešnih funkcioniranja vjere“ nalazi se u intervjuu s jednim od vodećih pripadnika tzv. „neokonzervativne scene“ koja sve snažnije utječe na političke procese u Hrvatskoj, Vice Batarella: https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/vice-batarelo-intervju-promijeniti-mentalitet-pobacaj/. (pristupljeno 23. kolovoza 2017.). Slične tendencije odbacivanja liberalne demokracije mogu se primijetiti i u članku „Liberalizam i religija“ Stjepa Bartulice gdje tvrdi da se „sekularni liberalizam uvelike definira svojim protivljenjem moralnom nauku koji je kršćanstvo usadilo u zapadnu kulturu kroz stoljeća.” (str. 46) te je “ovaj novi poredak utemeljen na moralnom relativizmu” (str. 45), pri čemu sekularnim liberalizmom označava politike suvremenoga Zapada, ne uzimajući uopće u obzir razvoj teorija liberalne demokracije nakon Hobbesa. Vidi u Stjepo Bartulica, „Liberalizam i religija“, u: Nova prisutnost, 14(2016), str. 33-46.

[6]Ibid., str. 82.

[7] Ovome stavu posve odgovara stav Johna Courtneya Murraya koji je na jednom mjestu spomenuo praksu prema kojoj kršćani traže prava kada su u manjini, a oduzimaju prava drugima kada su u većini. Vidi John Courtney Murray, „Religious Freedom“, u: Walter M. Abbott (ur.), The Documents of Vatican II, New Win Publishers, 1966., str. 673.

[8] „Usred oštroga protivljenja, rani kršćani su slavili i utjelovili način života – života koji su doživljavali kao dar Božji oblikovan po Kristu, primjeru prave ljudskosti. Za razliku od toga, mnoge Crkve na zapadu, prvenstveno u SAD-u, oplakuju gubitak utjecaja i smišljaju kako ga ponovno zadobiti ostvarivanjem političke moći“. Javna vjera, str. 102.

[9] Miroslav Volf, „Faith, Pluralism, and Public Engagement: A Response“, u: Political Theology 6 (2013.), str. 819.

[10] Thomas Mann, Doktor Faustus, preveo Milivoj Mezulić, Naprijed, Zagreb, 1979., str. 100.

[11] Vidi posebno poglavlja „Kršćanska desnica i politički pluralizam“ i „Zbog čega su vjerski ekskluzivisti dobri za globalizaciju“

(Neke fusnote su ovdje izostavljene. Uredn. Prometej.ba)

 

PROMETEJ