Je li BiH spremna za građansko društvo

piše: Alen Zečević

John Lock, filozof, najznačajniji teoretičar društvenog ugovora i liberalizma, u studiji Dvije rasprave o vladi koja je publikovana 1690. godine, u poglavlju koje tretira pitanje dosega i svrhe građanske vlade, branio je stav koji u osnovi ima misao o savršenoj slobodi kao prirodnom stanju čovjeka u društvu, zajednici ili, konačno, državi.

Međutim, posve je jasno da apsolut slobode koji je Lock zastupao koncem 17. stoljeća nije moguć i ostvariv u takvom kapacitetu jer, dva stoljeća kasnije, a posebno danas, pokazalo se da države nastaju kako bi ograničavale i reducirale ljudske slobode i prava.

Naravno, takva misao vodi u dvije krajnosti, obje pogubne za ljudsku zajednicu, obzirom da se „savršena“ država ne može ostvariti i, sa druge strane, jer nepostojanje regula u odnosima između građana i institucija države u pravilu vodi zastranjivanju u devijantno i često ekstremno društveno organiziranje (fašizam, ksenofobija, šovinizam…).

Taoci atavizama

Za razliku od zapadnih zemalja, koje su prije dvije stotine godina dovršile proces konstitucije nacionalnih država na temelju građanskog društva, zemlje Balkana već cijelo jedno stoljeće lutaju u ideološkim konceptima etniciteta kao osnovama profiliranja njihovih identiteta, što se izrazilo u zaostajanju za građanskom i uopće demokratskom praksom evropskih zemalja.

U tom pogledu, ovako uređena Bosna i Hercegovina, u kojoj svi mi, htjeli mi to sebi priznati ili ne, dijelimo sudbinu talaca atavizama iz prošlosti, predstavlja sama sebi najveći izazov jer je, konačno, silom međunarodnih prilika, ali i pitanja njenog unutrašnjeg reorganiziranja, kao zemlja u tranziciji suočena sa povijesnim imperativom da se izgradi kao građanska zemlja.

Došlo je, čini se, vrijeme koje nosi priliku da se ovdašnji prostori, omeđeni granicama etnonacionalnih, a zašto ne reći i etnoklerikalnih ideologija, oslobode odveć prevaziđenih i od cijelog civiliziranog svijeta napuštenih načela društvenog, političkog, kulturnog i ekonomskog organiziranja.

Apsurdnost kao jedina konstanta odnosa u političkom životu Bosne i Hercegovine, haos koji se održava na načelu konstitutivnosti naroda koja je, kao apsolutna nepoznanica u ustavnom pravu, u vidu spasonosne mjere primijenjena u slučaju agresijom ugrožene Bosne i Hercegovine, onemogućili su pojavu ili afirmaciju bilo kakve politike koja stanovništvo ne tretira zbirom etničkih i religijskih grupa.

Ta, tako da kažemo, najveća opasnost po bosanskohercegovačko društvo u cjelini, tekovina je Ustava s kojim je na snagu trebao stupiti dugotrajan, stabilan, prije svega „iskren“ mir, kao pretpostavka na kojoj bi počivala integracija politički i, konsekventno tome, etnički podijeljenog prostora.

Postdejtonska realnost

Taj akt, međutim, za više od dvije decenije nije postigao ništa od toga, što je političkim elitama dalo argument za legitimiranje politika homogeniziranja u njima odgovarajućim etničkim korpusima.

U takvoj postdejtonskoj realnosti, u kojoj kolektivni, u ovom slučaju etnički identiteti, potiskuju iz javnog života individualne identitete i prava na njih, etablirana je politika samodovoljnosti, tj. isključivosti u odnosu prema drugima.

Tako je etnički identitet u svojoj genezi prošao nadgradnju i zadobio formu političkog identiteta, dakle postao je cilj samome sebi, što je za posljedicu imalo izbivanje kategorije „građana“ iz pravnopolitičkog konteksta.

Ustav Bosne i Hercegovine, koji je po prirodi i karakteru svog nastanka trebao da bude samo prelazno rješenje do postizanja potpune integracije države, što u stvarnosti nije implementirano, danas predstavlja, prije svega, hipoteku aktera međunarodne zajednice.

Multilateralno biće društva, kakvo je bosanskohercegovačko bilo kroz svoju povijest, i još uvijek jeste, pretpostavka je budućnosti ove zemlje u Evropskoj uniji i, kao takvo, ono osjeća potrebu za promjenama koje moraju doći sudjelovanjem unutrašnjih, ali i vanjskih faktora, a sve u cilju izgradnje savremenog, demokratskog, građanskog društva.

Koliko smo, i da li smo uopće, spremni napustiti principe etnokratije i raditi na izgradnji države u kojoj ćemo, prije svega, jedni drugima priznavati i poštivati pravo na primarni identitet, dakle identitet koji građanina definira kao čovjeka, a zatim i sve druge, jednako važne, etničke, religijske i njima srodne identitete, najznačajnije je pitanje kako naše stvarnosti, tako i budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

 

(Al Jazeera)