I milijarderi će umrijeti

epa03610006 A photograph made available on 05 March 2013 showing Dennis Mronga, research assistant at the German Research Centre for Artificial Intelligence, adjusting the right arm of robot AILA at CeBIT, the world's largest computer expo, in Hanover, Germany, 04 March 2013. EPA/SEBASTIAN KAHNERT
piše:Andrej Nikolaidis
Sjećate se CERN-ovog Velikog hadronskog sudarača? Bila je to, ne tako davno, velika medijska priča.

Pisalo se i snimalo o tome koliko sudarač košta (mnogo), koliko najvećih umova svijeta učestvuje u ispitivanjima koja se u njemu vrše (mnogo). I očekivalo se mnogo. Tragalo se za takozvanom Božijom česticom, znanom i kao Higgsov bozon.

Ja sam slab iz oblasti nauke. Da mi sve lijepo nacrtaš i tokom predavanja od tri sata mi, kao djetetu od osam godina, lijepo objasniš njegovu veličinu i značaj, ja bih između obrazloženog mi otkrića vrijednog Nobela iz fizike i frižidera odabrao ovo drugo: ne razumijem kako radi ni jedno ni drugo, ali ovo drugo mi treba. Mea culpa, mea maxima culpa: od svega što ima veze sa ekperimentima u Velikom hadronskom sudaraču, na mene je najveći utisak ostavila Caveova pjesma “Higgs Boson Blues”.

Portali sada izvještavaju da su najnovija istraživanja naučnika iz CERN-a pokazala kako „svemir ne bi trebao postojati“.

Ja, znam. Isto se može reći i za Republiku Srpsku, AIDS, Davida Guettu, englesku kuhinju, tipa po imenu Paulo Coelho, gluten… Ali eto, ipak postoje. Pa još postoje ne manje od stvari koje postoje s najboljim razlogom. Baš kao što onoga čega bi moralo biti zbog tog „moralo“ nije ni za bozon više nego što ga nije.

Navikavanje na sve

Kad je već tako, živ se čovjek na sve navikne. Jednom me u Londonu draga prijateljica i moj britanski izdavač Suzi Curtis povela na fish and chips. I to pravi: dakle onaj sa sirćetom i umotan u novinu. Ako niste probali smrdljivu ribu prženu u užeglom ulju i pomfri preliven sirćetom, dozvolite da vam taj ukus pokušam opisati sljedećom anegdotom. Koja kaže kako se neki crnogorski vojvoda diplomatskim poslom obreo u Stambolu. Domaćini pred njega iznijeli tursku kafu. Koju vojvoda nikad prije nije probao. Pa je onu vruću kafu, kako bismo danas rekli, eksirao, onako kako se u Crnoj Gori pila loza. Domaćini vojvodu pitaju hoće li još jednu. A ovaj im, sprženog jezika, kaže: nema Crnogorca koji bi dvije popio.

E pa ja sam pojeo dva fish and chipsa. Šta ću: bio gladan, Suzi pitala hoćeš još jedan, i tako…

Pričala Suzi svojim engleskim prijateljima kako ima ljudi koji cijene englesku kuhinju – njen prijatelj Nikolaidis, iz Crne Gore, opalio dvije porcije fish and chipsa. Našto je jedan od Engleza rekao: „Well, we should give him a citizenship“.

Čitam danas o još jednoj stvari koje ima, a ne bi je trebalo biti. Programer iz Silikonske doline po imenu Anthony Levandowski osnovao novu religiju. Nova kompjuteraška vjera zove se “Way of the Future”.  Što zvuči kao svašta –  recimo naslov Netflixove nove naučno-fantastične serije ili reklamni slogan za liniju organske kozmetike za robote –  samo ne kao vjera.

No jeste vjera. Sljedbenici Way of the Future vjeruju u i obožavaju vještačku inteligenciju. Ističu da je cilj njihove vjere „da doprinesu boljitku društva“. Oni se spremaju za dan kada će kompjuteri postati svemoćni – a taj dan, vjeruju još, nije daleko.

Kako saznajem iz članka o Way of the Future koji je objavio Financial Times, Levandowski i sljedbenici u svom vjerovanju nisu usamljeni. Mnogi u Silikonskoj dolini spremaju se za trenutak Singularnosti: onaj čas kada će kompjuterska prevazići ljudsku inteligenciju. Neki od njih sebe nazivaju singularistima. Oni, singularisti, vjeruju da će se njihovi umovi u jednom trenutku stopiti sa umom kompjutera, i da će im to omogućiti vječni život.

Ulaganje u besmrtnost

Brojni milijarderi nastanjeni u okolini San Franciska, piše Financial Times, ulažu bogatstvo u naučna istraživanja od kojih očekuju da im donesu besmrtnost.

Kako primjećuje novinarka Financial Timesa Leslie Hook, Silikonska dolina sebe vidi kao vrlo, vrlo sekularno mjesto.  Kao „mjesto gdje se nauka i tehnologija vide kao rješenje za svjetske probleme“. A gdje ćeš većeg problema od činjenice da ćemo svi, pa i oni najbogatiji od nas, da prostite, krepati.

Sad: da sam cinik, cinik sam. Da sam sklon sarkazmu, jednako koliko i baklavi: jesam. Pa ipak, bez trunke cinizma i sarkazma: ne uspijevam shvatiti kako je to ideja da ću se, budem li od drugih ljudskih bića oteo dovoljno milijardi i prikopčam li se na kompjuter postati besmrtan (ako pretpostavimo da besmrtnost želim: a ne želim, Commodore 64 mi je svjedok) racionalnija i naučno i tehnološki utemeljenija od ideje da ću, budem li čestito i prema drugima pažljivo ljudsko biće, otići u Raj i tamo vječno boraviti?

Dakako, razumijem da je onima koji imaju stotine milijardi dolara, onima koji su iznad ljudskih zakona, iznad ljudskih moralnih normi, iznad ljudskih strahova i problema, teško da prihvate da će umrijeti, jednako kao posljednji siromah iz Visokog, Delhija ili Mogadiša.

Ali takođe razumijem ono očito, što ne razumiju oni koji drže kako je vjerovati u monoteističkog boga nazadno, a vjerovati u kompjuter napredno. Reći ću to rječnikom Silikonske doline: Bog je superkompjuter siromašnih. Ili riječima Novog zavjeta: “Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatome ući u Božje kraljevstvo”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

 

(Al Jazeera)