Zašto lažemo?

Bajka nam kaže kako je Pinokiju rastao nos kod svake laži, ali to je doista samo bajka: inače bismo svi mi imali takve nosine da bi i slonovi pukli od zavisti. Ako pojmove „laž” i „istina” odredimo veoma oštro, onda su psiholozi izračunali da prosječan čovjek u jednom danu izreče oko 200 laži, piše DW.

Naravno, mnoge od tih neistina ćemo rado ubrojati u kategoriju „sitne laži”: što reći ako vas netko tek pita „kako ste”? Hoće li uopće istinu? Što je drugo nego laž kad zakasnite na sastanak s nekim dosadnjakovićem i kažete mu da ste „bili u gužvi”? Što reći voljenoj osobi ako se pojavi s nemogućom frizurom ili groznim novim cipelama? Hoćete li doista reći baš sve o sebi kad se natječete za radno mjesto? Utoliko bi se i za onih 40% koji tvrde da ne lažu prije moglo reći da – baš tako lažu.

Doduše, kaže se kako „laži imaju kratke noge”, ali po svemu sudeći je i to laž. Jer neistina je dio naše svakodnevice, a razloga je mnoštvo. Ponekad želimo ispasti bolji nego što jesmo, ponekad tek želimo izbjeći duge rasprave i objašnjavanja. Ali kad se ljude pita, većina tvrdi da „zaobilaze istinu” iz socijalnih razloga. Po reprezentativnom ispitivanju, 49% građana tvrdi kako će lagati ako će to pridonijeti boljem raspoloženju sugovornika. 37% njih tvrdi kako laže kako bi sugovornika zaštitili od „prave istine”.

Bilo bi loma kad bi se govorila istina

Klaus Fiedler, profesor sociološke psihologije na Sveučilištu Ruprechta Karlsa u Heidelbergu priznaje kako „pristojnost i osjećaj takta najčešće imaju ulogu kad odstupamo od istine.” Laži u većini slučajeva uopće ne služe toj osobi da od toga ima neke koristi ili zato jer ima neke zle misli. Prije svega je riječ o socijalnom ponašanju. A kada baki ne želite reći da rođendanski poklon koji vam je dala već odavno imate i da vam uopće ne treba – što je to? Naravno da je laž, ali se time želi izreći poštovanje prema gesti darivanja i ne želite povrijediti dragu osobu. Ili koja će biti korist od toga da kolegi s posla kažete da su njegove priče o privatnom životu dosadne do beskraja kad ćete ga i sutra morati gledati na poslu.

Laži su svojevrsno mazivo ljudskog suživota i bez njih bi „škripalo” i u karijeri i u privatnom životu. Posve mala djeca još imaju problema shvatiti što je to laž, ali – kao sve drugo – brzo uče i nikad ne zaboravljaju. A vremenom nauče i da pritom ne gledaju u pod, crvene se ili žmirkaju.

Odrasli su otišli i korak dalje pa odlično znaju što će pridonijeti njihovoj vjerodostojnosti čak i kada lažu – znate te trikove: gledati „duboko” u oči, možda i primiti za ruku. Na poslu se to isto tako prvo nauči: pogotovo kod prodaje je posve besmisleno samo hvaliti proizvod koji želite „uvaliti”. Nakon prednosti treba navesti i nedostatke, tako će vam vjerovati kao „objektivnom stručnjaku”, ali naravno da ćete paziti da nedostaci koje ćete ipak spomenuti budu manje važni od prednosti.

Probajte govoriti samo istinu

No pored nas, „normalnih” lažljivaca naravno da ima i patoloških lažova gdje je i količina i vrsta laži iz posve druge kategorije. Kako objašnjava austrijski psiholog Werner Stangel, to je u pravilu tek dio općeg psihičkog poremećaja: „Pokušava se na primjer u životu dati neku ulogu koja nekome uopće ne leži i onda se ostane razapet u mreži poluistina i malih laži.”

Fiedler zato tvrdi da čak i samoj laži ne treba dati toliko negativno značenje: „Propovijedam već desetljećima da se moramo odreći našeg licemjerja i tih moralnih pojmova o laži. Jer time ne objašnjavamo prirodu same neistine.” Psiholog tvrdi kako je u posljednjim godinama postao fanatični govornik čiste istine i tvrdi kako nije svojoj ženi lagao jedan jedini put, čak niti u graničnim područjima gdje bi se to još moglo smatrati „zataškavanjem”. „To je veoma lijepo, oslobađajuće iskustvo. Preporučio bih svakome da to jednom isproba.”

Trebamo li dakle više ili manje laži? Ili bi bilo dovoljno da ne lažemo toliko sami sebi kad kažemo da uopće ne lažemo? Fiedler je ipak sklon kompromisu: „Bilo bi poželjno da sačuvamo ideale istine i ispravnosti. Ali s druge strane, onda morate biti izuzetno selektivni u izboru stvari koje ćete istinito izreći, inače će se sve raspasti.”

Jednostavno moramo lagati – i sebi

A takav „selektivan pristup” je poželjan ne samo prema drugima, nego i prema samima sebi. „Kada sebi lažete pokušavate si olakšati život”, kaže Stangl. Za zdravu dozu samouvjerenosti i pozitivni osjećaj o sebi nipošto nije preporučljivo da se svaki dan doista iskreno suočimo i s našim izgledom i s našim mislima.

A sa druge strane, opet dolazimo i do pitanja: želimo li od drugih doista čuti istinu? Želimo li biti suočeni s grubom realnošću bez ikakvog suosjećanja? Zato su laži rasprostranjene po baš svim kulturama, objašnjava Fiedler, makar ih se različito tretira. „Površinski gledano, na primjer društva u Aziji su još više usredotočena na pristojnost i licemjerje. Ali ako bolje pogledate, vidite da su to samo finese u lažima gdje smo i sami majstori. Jedan laže u osjećajima, drugi u trgovini. Jedan laže riječima, drugi laže u izrazu tijela.”

Možda je doista sve laž što vidimo oko sebe, ali treba iznimno biti iskren: upravo je to ono što želimo.