Može li se obuzdati utjecaj na medije novcem građana?

Financiranje medija iz budžeta ide pod paušalnom oznakom “Izdvajanje za medije”, “za kulturu”, “za informisanje”, “pomoć medijima”, “grantovi neprofitnim organizacijama”, “grant privatnim medijima za praćenje rada općine”.

Mediji utiču na cjelokupno javno mnijenje, na građane, akademsku zajednicu, državne službe, civilno društvo, na izvršnu i zakonodavnu vlast, na poslovnu zajednicu kao i na druge medije. Svi mediji, bez obzira je li osnivač i vlasnik država, strana država, pravno ili fizičko lice ili neprofitna organizacija, su po svojoj prirodi javni. Nažalost, njihovo finansiranje novcem građana i njihovi poslovi sa državom često nisu javni. Gotovo na sve medije vrše utjecaj – vlasnici, političke stranke, vjerske zajednice, poslovni lobiji, strane države, institucionalni financijeri, utjecajni pojedinci. To je stanje stvari i to je neizbježno i o tim utjecajima ovisi koje i kakve informacije će pojedini medij objavljivati, kako će se one interpretirati i kako će se kontekstualizirati. Smatram da se uvođenjem obavezne potpune i proaktivne transparentnosti u poslovanje medija i proširenjem uloge nezavisnog regulatora može pokrenuti proces obuzdavanja tog mehanizma i smanjenje štetnih posljedica.

Dio koprene na svijesti naših građana čini i netransparentnost financiranja medija i krajnjih i pravih vlasnika medija. Javnosti i regulatoru moraju biti dostupni ažurni, točni i detaljni podaci o vlasništvu svih elektronskih, tiskanih i interaktivnih medija. I sve materijalne i nematerijalne donacije, grantovi i budžetske stavke koje mediji tokom godine dobivaju. Mi u Fondaciji CPI pokušavamo doći do što više podataka o financiranju medija javnim novcem ali sistem izvještavanja omogućuje državi, entitetima, kantonima i općinama da izvještavaju neprecizno, nestandardizovano i nerazumljivo čak i za eksperte za praćenje budžeta a kamoli za obične građane.

Posebnim zakonom i uredbama, financiranje medija treba regulirati tako da se uvedu posebne pozicije u kontne planove, da se financiranje medija više ne bi moglo prikrivati. Mora se uvesti obaveza izvještavanja, i medija koji primaju novac i organa vlasti, kompanija i pojedinaca koji ga daju, bez obzira da li se transakcije obavljaju direktno, ili preko posrednika, primjerice kroz oglašivačke budžete. Medij koji se odluči primiti pomoć, grant ili donaciju iz javnog novca, mora pristati na to da u toj poslovnoj godini izvještava o utrošku i učinku tog financiranja i da objavi svoje cjelokupno detaljno financijsko poslovanje, ne samo ono iz budžeta. Jedino tako se može postići demokratska kontrola medija i smanjiti mogućnost zloubotrebe novca kojim građani kroz poreze i doprinose pune budžete. Govorimo o desecima milijuna maraka godišnje.

Trenutno stanje je takvo da se financiranje medija iz budžeta lako može prikazati u sintetičkim, agregiranim kategorijama, ili pod paušalnom oznakom “Izdvajanje za medije”, “za kulturu”, “za informisanje”, “pomoć medijima”, “grantovi neprofitnim organizacijama”, “grant privatnim medijima za praćenje rada općine”.

Jedna je općina uplatila nekoliko hiljada maraka Javnom RTV servisu i knjižila to na konto “Transfer drugim nivoima vlasti” iako za to nema nikakve nadležnosti. Nije rijedak slučaj da male i siromašne općine u provinciji uplaćuju medijima više nego velike i bogate općine u gradovima. To je teško protumačiti bez detaljnijeg istraživanja ali je solidna indicija da se radi ili o kupovini naklonosti ili kupovini šutnje ili jednostavno o pranju novca. Hercegovačko-neretvanski kanton svake godine uplaćuje preko dvjesto hiljada maraka kao “pomoć medijskim kućama” bez puno podataka o kriterijima dodjele i svrhi utroška i da nije jasno za koje medije i konkretno za koju vrstu utroška. Kanton koji nije u stanju isplaćivati ni najmanje porodiljne naknade, za medije iz nekog razloga uvijek nađe značajnu svotu. Utjecaj koji se vrši alokacijom oglašavačkih budžeta još je teže pratiti. “Rashodi za usluge reklame” mogu se odnositi na dizajnera, štampariju, rokovnike i plakate, a mogu se odnositi i na javni novac potrošen za reklamni prostor u nekom mediju. Općine i javna preduzeća nerijetko troše na oglašavanje tendera, javnih poziva, čestitki, 20, 30, 50 hiljada maraka godišnje a općina i gradova u Bosni i Hercegovini  ima  skoro 150. Milijunski iznosi i po tom osnovu se isplaćuju odabranim medijima na netransparentan način. I onda gledamo, slušamo i čitamo hvalospjeve (ili  hajke), u tom javnom i “nezavisnom” mediju. Lokalni mediji su nekad u sklopu općinskih centara za kulturu i iz budžetskog izvještavanja i ne vidimo koliko je novca otišlo na koju namjenu.

Jasno je da pojedini mediji dobivaju potporu države iz godine u godinu ali se ta pomoć ne nalazi u dokumentu okvirnog budžeta ni u usvojenom budžetu jer bi time oni postali budžetski korisnici i morali izvještavati transparentnije. Zato se namjerno  ti grantovi dodjeljuju “ad hoc”. Medije je bolje držati na kratkoj uzdi, takvo finansiranje se lakše potpuno ukine.

Politički i financijski moćnici se nikada neće odreći utjecaja na mainstream medije. Medijska podrška vlastima je važna karika u lancima u koje smo kao građani Bosne i Hercegovine bačeni. Zato transparentnost vlasništva i finansiranja medija može biti ostvarena isključivo čvrstom i primijenjenom zakonskom regulativom i nadzorom nezavisnog regulatora. Ne smijemo se dati nasanjkati – samoregulacija bilo koje tržišne ili javne djelatnosti, pa tako i medija, je obična neoliberalna floskula koja u stvarnom životu ne funkcionira.  EU integracije nam neće same po sebi regulirati demokratski nadzor nad medijima, to mora biti inicijativa domaćih medijskih i pravnih stručnjaka, političkih snaga i medijskih djelatnika, kojima je u interesu zdravo društvo, i stabilnost i napredak medija i zajednice.

Ne mogu ne spomenuti da je i druga propagandno-komunikacijska poluga vlasti, vjerske zajednice, također vrlo netransparentno financirana novcem građana. Naši višegodišnji napori da razdvojimo transfere sa svih nivoa koji idu vjerskim zajednicama od transfera za kulturu i sport nisu bili uspješni. Vjerske zajednice primaju javni novac od općina, gradova, kantona, entiteta, distrikta i države, od ministarstava i iz diskrecionih fondova. Transferi se odnose na direktno financiranje rada vjerskih zajednica na raznim nivoima,  izgradnju i obnovu objekata, vjerske manifestacije i hodočašća,  vjersko obrazovanje a česti su i izvanredni grantovi i donacije.

Dio nepismenosti koje muče ovo društvo, uz doslovnu nepismenost, političku nepismenost, numeričku nepismenost, finansijsku nepismenost, je i medijska nepismenost. Mnogi građani konzumiraju sadržaje medija nekritički, gutaju vijesti, stavove i poluinformacije, ne obazirući se na vjerodostojnost, porijeklo, interpretaciju informacije, njen tajming i moguću indoktrinaciju. Taj se problem ne može riješiti samim normiranjem, nego isključivo višedecenijskim kvalitetnim (i medijskim) opismenjavanjem novih generacija. Spoznaja pristranosti medijskog sadržaja je jedan od temelja medijske pismenosti i ona mora biti omogućena svim konzumentima medijskih sadržaja. Je li rubrika sponzorirana, je li prilog plaćen, ima li vlasnik stranačku ili javnu funkciju, koliko je para godišnje nekom mediju dao načelnik općine, podaci su koji moraju biti proaktivno objavljivani, vidljivi i lako dostupni.

Izneseni problemi i predložena rješenja odnose se na ono što naši zakonodavci i izvršne vlasti trebaju i mogu učiniti ako im je u interesu napredak društva i opstanak medija u Bosni i Hercegovini, koji gubitkom kredibiliteta rapidno gube i konzumente i razlog svog postojanja. Uskoro nam se može dogoditi da nam preostanu samo srpski, hrvatski, katarski i turski mediji i redakcije Deutsche Welle i Slobodne Evrope, uz CIN, CRMA-u i BIRN.

Postoji također cijeli set problema koji mogu imati dalekosežne posljedice, a koji su potpuno izvan našeg dosega. Radi se o regulaciji algoritama koji na tražilicama i društvenim mrežama odlučuju koji sadržaj će netko od nas vidjeti a koji će nam ostati neprikazan.

Iako se čini da je bitka protiv manipulacija na tom polju već izgubljena, mislim da Evropska Unija može smoći snage da se uhvati u koštac sa internetskim divovima koji kreiraju vrli novi medijski svijet.

 

 

(media.ba)