Rade Šerbedžija: Kad u životu ne želiš mnogo, onda te sreća posjeti češće

Dokumentarni film “Trst, Jugoslavija” Alesija Bozera (Alessia Bozzera) prikazuje sjećanja na vremena kada su ljudi s ovih prostora odlazili u Trst u šoping. Premijerno je prikazan na 15. Liburnia Film Festivalu u Opatiji, koji je održan krajem prošlog mjeseca, a rađen je u koprodukciji Italije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Uz pomoć rijetkih arhivskih snimaka i razgovora sa svjedocima, od domaćina tog grada do popularnih lica bivše Jugoslavije, među kojima je i neprevaziđeni Rade Šerbedžija (71), film u 62 minute oslikava jedno prošlo vrijeme.

Prozor u svijet

Veliki glumac je ekskluzivno za “Dnevni avaz” govorio o tom projektu, ali i o današnjem vremenu, Sarajevu, predstavi “Antigona – 2.000 godina kasnije”, koja je nastala u koprodukciji MESS–a i “Ulyssesa”, porodici…

– “Trst, Jugoslavija” je zanimljiva pripovijed i dobar film. Budi mnoge emocije na to vrijeme, šta je nama značio Trst tada, u Jugoslaviji šezdesetih godina. To je bio prozor u svijet za naš narod, obični narod koji je išao tamo da kupuje, ne samo robu, već i razne druge stvari, kao i namirnice. Ono čega kod nas nije bilo. To je bilo nešto značajno i za Trst, jer je toliko mnogo ljudi iz Jugoslavije dolazilo da su oni živjeli od toga. Sada je Trst prazan, niko više ne dolazi – započeo je glumački velikan.

Nedostaje li Vam taj period?

– Imam odnos prema svom životu i prema toj zemlji. Volim sav narod s kojim sam ja rastao i živio, kako se kaže, od Vardara pa do Triglava. O tome se radi. Potpuno sam svjestan da je jugoslavenska ideja upropaštena i devastirana svim tim stvarima, naročito tim ratom užasnim. Tako da uopće nema govora o nostalgiji te vrste za Jugoslavijom, ali za vremenom, i ljudima, i životom kojim smo živjeli, to da. Čovjek ne može zaboraviti svoj život, niti svoje prijatelje, niti sve ono što je značilo i što je upoznao u toj zemlji, što je bilo dobro i lijepo.

Šta danas, prema Vašem mišljenju, treba promijeniti u društvu i kulturi u regionu?

– Sve ono što nam nedostaje, to bi sada trebalo povratiti nazad. Opet smo tu jedni kraj drugih, treba putovati, treba sarađivati, upoznavati se, živjeti… To je, onda, kao nekada, bar što se tiče mog poimanja svijeta, naročito kulture, dakle kazališta, filma, književnosti, slikarstva… Trebamo sarađivati jedni s drugima, vjerovatno i u trgovini. To je neka budućnost svih ovih zemalja u regiji. Ne mora se to zvati tako. Neka svaka zemlja ima svoju državnost, navike, nacionalna obilježja i sve te stvari. To je uredu. Živimo u miru kao susjedi i opet je to nešto, jer nas povezuju mnoge stvari. Povezuje nas zajednička historija, kao i jezik. Čak i slovenski mi razumijemo, hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski i makedonski. Znači, mi se sporazumijevamo. Onda je to vrlo lako, na taj način živjeti ponovo bogat život u toj cijeloj regiji.

Uskoro trebate doći u Sarajevo.

– Mislim da ćemo ponovo imati “Antigonu” u Sarajevu i tome se veoma veselim i tom prostoru u kojem smo igrali. To je ona stolarija Narodnog pozorišta. U novembru bismo trebali igrati. Veselim se, jer mi fale moja Maja Izetbegović, Džana Džanić i moj Ermin Bravo.

Moje društvo

Nedavno ste bili u Sarajevu, družili ste se s Lošom iz “Plavog orkestra”.

– Kada dođem u Sarajevo, družim se sa mojim Bojanom Hadžihalilovićem, sa mojim Samirom Smajićem, s Lošom… I to je moje društvo. Nravno, s Erminom i Majom, i sa mojim sarajevskim studentima koje znam iz “Antigone”, i baš mi je lijepo.

Imate li neku neostvarenu želju?

– Nemam, jer nisam ni želio ništa mnogo. Zapravo, uopće nisam mnogo želio, a sve mi se događalo. Kad ne želiš suviše mnogo, onda te sreća posjeti češće.

Kod kuće sam najbolji

Gdje se najviše pronalazite?

– Kod kuće, u mojoj familiji, kod žene i djece i kod mojih prijatelja. Tu sam najbolji, najtačniji i najljepše mi je tu.

Misliti svojom glavom

Šerbedžija ima petero djece. Sa suprugom Lenkom Udovički ima kćerku Ninu, Milicu Almu i Vanju. Kćerka Lucija i sin Danilo su iz njegovog prethodnog braka sa pokojnom Ivankom Cerovac. Danilo je reditelj te je, zajedno sa svojim ocem, režirao film “Oslobođenje Skoplja”, u kojem je Rade igrao i glavnu ulogu. Lucija je igrala u brojnim pozorišnim predstavama, kao i u filmovima. I njegova kćerka Nina bavi se glumom.

– Svojim studentima i svojoj djeci govorim da misle svojom glavom i da odlučuju tako. To je najbolje – poručuje Šerbedžija.

 

(Avaz.ba)